Razvoj ideologije ljudskih prava nesumnjivo ide u krivom smjeru. I to već dulje vrijeme. ZaleÄ‘eni u svojevrsnom limbu ”samoupravnog socijalizma” toga uglavnom nismo ni bili svjesni do devedesetih.
Devedesetih smo pak bili zaokupljeni obranom od agresije, golim preživljavanjem i stvaranjem države tako da smo se s tim pitanjem u potpunosti suoÄili tek nakon dvije tisućite godine. Kršćanska civilizacija rastvarala se i nestajala pred naÅ¡im oÄima. Prizor je zapravo fascinantan onome tko je u stanju zauzeti poziciju distanciranog promatraÄa. Figurativno reÄeno, tisućljetne graÄ‘evine uruÅ¡avaju se u hipu. No, teÅ¡ko je biti distanciran prema neÄemu Å¡to te je definiralo, to jest Äinilo onim Å¡to jesi.
Suvremeno poimanje seksualnosti, života i smrti potpuno se promijenilo u posljednjih tridesetak godina. Ono Å¡to je nekada važilo kao nemoralno, nenormalno i nedopuÅ¡teno, danas je postalo poželjno, napredno. Jedna od tih praksi je i eutanazija. U ”naprednijim” državama ona je već ozakonjena i pribrojena ljudskim pravima. Osobno bih se mogao s tim Äak i složiti, Äastan uzmak u smrt uistinu jest stvar osobne odluke, pitanje slobode izbora svakog pojedinca. MeÄ‘utim, to nije ”ljudsko pravo” kako se danas pokuÅ¡ava tumaÄiti. Onaj tko se odluÄuje ubiti ne treba niÄije dopuÅ¡tenje, on to jednostavno uÄini. Kada to postane ljudsko pravo, onda druÅ¡tvo postaje obvezno to uÄiniti mjesto njega. Å to u konaÄnici znaÄi da takav samoubojica nekoga drugog, najÄešće lijeÄnika, stavlja u poziciju da bude ubojica.
Ako je netko vjernik, tim Äinom ne Äini samo sam grijeh nego i drugoga tjera na grijeh. Dakle, s vjerske toÄke glediÅ¡ta eutanazija nikako i nikada ne dolazi u obzir. Naravno, taj argument ne vrijedi za druÅ¡tvo u cjelini, sekularno smo druÅ¡tvo i mnogi ljudi nisu vjernici, Äak i kada se tako deklariraju u popisima stanovniÅ¡tva. MeÄ‘utim, u eutanaziji i mimo tog religioznog momenta ima neÅ¡to uznemirujuće, neÅ¡to Å¡to nas tjera da je držimo duboko pogreÅ¡nom. Za oko mi je zapeo jedan naslov na portalu net.hr. Naslov Älanaka jest: Belgijski lijeÄnici eutanazirat će fiziÄki zdravu djevojku zbog depresije. Ako je djevojka zdrava, vrlo lako svoju namjeru i sama može provesti u djelo. ZaÅ¡to bi druÅ¡tvo i zdravstveni sustav izlazili u susret takvim sluÄajevima?
No, u samom Älanku straÅ¡niji su neki statistiÄki podatci koji samo po sebi govore zaÅ¡to je eutanazija krajnje diskutabilno pravo. Naime, iz Älanka saznajemo sljedeće: ”Neki izvjeÅ¡taji tvrde da je belgijski liberalni režim doveo do toga da se neki pacijenti usmrćuju bez njihove dozvole. Jedno je istraživanje pokazalo da otprilike jednu od 60 medicinski potpomognutih smrti nije zatražio pacijent. Pola pacijenata ubijenih bez pristanka bili su stariji od 80 godina, a dvije trećine bile su u bolnici i nisu bolovale od terminalne bolesti poput raka.” Iz reÄenog je jasno da ozakonjena eutanazija polako prerasta u naÄin na koji se druÅ¡tvo rjeÅ¡ava neproduktivnih Älanova koji su ”samo troÅ¡ak”. Ako se stvari nastave razvijati u tom smjeru, Hitler i Mengele će u paklu trljati ruke.
Tako se ”ljudsko pravo” s vremenom preobražava u svoju suprotnost, bešćutno nasilje nad Äovjekom. Imanentna logika ljudskog preuzimanja Božjih ingerencija i jest takva, kaotiÄni poganski svijet zaogrnut plaÅ¡tem milosrÄ‘a i neograniÄene slobode opet stupa na historijsku scenu. Eutanazija nije obiÄno samoubojstvo, koje može Äak biti i uzviÅ¡en Äin, nego je jedan od zornih znakova ”kulture smrti” koja izrasta na ruÅ¡evinama kršćanske civilizacije.
Damir Pešorda