Gubitak smisla za male stvari ugušen je planetarnim željama „spašavanja“ svijeta i upravljanja svime. Zato nam nešto i poručuje zgoda susreta Marte i Marije s Isusom.
Članovi mnogih duhovnih pokreta, kako onih redovničkih – monaških, tako i laičkih, u osmišljavanju puta nasljedovanja Isusa Krista pokušavali su naći suglasje između kontemplacije i akcije, rada i molitve.
Uspostaviti ravnotežu između apostolata i pustinjačkoga stila života nije lak put. Stoga, mnogi duhovni oci navode kako je u životu teže prepoznati Božju volju nego je izvršiti.
U susretu Isusa s Martom i Marijom (Lk 10 38-42) otkriva nam se, u najvećoj mjeri, redoslijed onoga što treba činiti, što je važnije i bolje. Često ćemo biti dionicima prijepora i rasprava tko je u pravu u odnosu na izbor postupanja Marta ili Marija? No, očito je kako nije važno utvrditi činjeničnu ili nečiju krivicu.
Sporedno je što Marta hoće reći kako je njezina sestra lijena i ne mari za gosta, kao što nije presudno važno ustvrditi da je Martina predanost oko posluživanja uzaludna i promašena. Isus ne želi reći Marti kako je besmislen njezin trud, njezina zauzetost, gostoprimljivost.
On je samo htio naglasiti kako je Marija izabrala bolji dio, to znači da ni Martin nije loš, nego je Marijin bolji od njezina. To je pedagogija ljubavi koju Isusu postavlja kao standard postupanja. Nije važno drugomu reći da ima krivo, nego je važno istaknuti što je bolje, plemenitije, važnije i pozvati ga da čini tako.
Marta potpuno ocrtava sliku svoga, ali i našega vremena u kojem živimo, pa i onoga unutar Crkve. Puno je prezauzetosti, rada, nadmetanja, užurbanosti. Na mnogim područjima, pa i na duhovnome, nedostatci se pokušavaju nadomjestiti i kompenzirati prenaglašenim aktivizmom.
Čovjek kao da biva zaposjednut mišlju kako mora sve učiniti i stići, kako bez njega ne može ništa i tako živi u ozračju pomisli da je nezamjenjiv. Isusu reče: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno.
Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.” (Lk 10, 41-42). Dakle, radi se o klasifikaciji ljestvice vrednota i onoga što je najvažnije.
Drugim riječima kazano: Boga treba staviti na prvo mjesto ito, ne radi Njega, nego radi nas. Čovjek je tek vrijedan ukoliko je svjestan svojih granica i malenosti, te ukoliko shvaća da njegovo djelovanje ima izvor u Bogu – Riječi koja postaje u djelima vidljivom.
Marta, vođena logikom zemaljskoga, bijaše pripravna pogostiti tijelo. No, Marija sjeda do Isusovih nogu i časti svoju nutrinu, srce i dušu slušanjem riječi Gospodinovih, jer, kako Isusu reče: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” (Mt 4,4).
U kontekstu ove biblijske poruke jasno je da na prvo mjesto mora doći molitva i kontemplacija, a tek potom, kao izvorište iz toga akcija i rad. Briga za mnogo čovjeka umara do te mjere da su odnosi i ljestvice prioriteta pobrkane.
Gubitak smisla za male stvari ugušen je planetarnim željama „spašavanja“ svijeta i upravljanja svime.
Poruke raznih „proroka“ pršte na sve strane. Prepoznati pravu poruku traži čistoću srca, ispravnost nakana i otklon od mentaliteta stalnoga materijalnoga interesa.
Marija prepoznaje svoj kairos – milosni tenutak kad sve postaje nevažno u usporedbi sa šansom čuti što Isusu poručuj. Zato se Marijin dio smatra najboljim jer je to put koji će onda i preko služenja drugima, apostolata ljubavi, polučiti plodove nadahnuća i svjedočanstva vjere.
Fra Mario Knezović/fratar.net
