MeÄ‘ugorje ne treba navijaÄe, nego svjedoke
ZaÅ¡to papa Franjo nije najavio svoj dolazak u Hercegovinu, u Mostar ili u MeÄ‘ugorje? To je upit koji je mnoge zagolicao. Mnogi se osjećaju, pa i ja, kako smo ostali na marginama Crkve i da papa u Å¡irokom krugu zaobilazi vjernike u Hercegovini. Treći put za redom papa je bio u Bosnu, a Hercegovina ostaje na Äekanju – stand by. Neki će „zloÄasto“ zamijetiti da je možda problem Å¡to imamo u svome okruženju premalo BoÅ¡njaka i Srba pa zato ne dolazi u hrvatske krajeve u Hercegovini. No, sigurno to nisu razlozi papina ne dolaska. Meni se nameće jedno drugo pitanje, koje je, po meni, puno bliže istini. Naime, smatram da nije sazrjelo vrijeme za papin dolazak. Okolnosti nisu sazrele ni s vjerniÄke, ni mjesno-crkvene, ali, oÄito, ni s papine strane. Neki bi, ovisno koju stav zastupaju, najvjerojatnije oÄekivali da papa izgovori neke poruke koje bi bile vjetar u leÄ‘a, a drugima packa. Papa takve zahtjeve i oÄekivanja ne bi mogao ispuniti. Vjerojatno bismo htjeli da javno progovori i o MeÄ‘ugorju. Ako se to ne bi dogodilo bili bi mnogi rezignirani.
Papa nam, tako promiÅ¡ljam, ne dolazi jer ne želi biti navijaÄ koji bi se svrstavao na jednu ili drugu stranu. On vodi Crkvu, a ne fan club. Nama je do možebitnoga dolaska pape u Hercegovinu potrebno iskreno poÄeti živjeti evanÄ‘elje i ruÅ¡iti postavljenu normu da se dijelimo na one za i na one protiv MeÄ‘ugorja. I jedni i drugi su, ako to Äine po savjesti, u pravu. Zato trebamo sebe pretvoriti u svjedoke, a ne u navijaÄe koji uzvikuju parole za neku stvar, a žive drugaÄije od toga. Važno je pogledati naprijed, a istodobno ne prezirući proÅ¡lost i znakove vremena.
Isus u trenutcima govora apostolima kako treba na putu navijeÅ¡tanja biti ustrajan i nepokolebljiv poruÄuje: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Lk 9,62). Takav jasan Isusov nastup smjera poglede samo naprijed, na ono Å¡to predstoji, na izazove koje treba prihvatiti, na zadatke koje treba izvrÅ¡iti bilo zgodno ili nezgodno vrijeme, kako Pismo napominje.
Ustrajnost je vrlina, krepost, dar ali ponajviÅ¡e plod Ävrste i ukorijenjene vjere. Vjera je pokretaÄka snaga ustrajnosti, nepokolebljivosti, dosljednosti. No, pritom treba vjeru, shvaćenu na naÄin bilo kakva navijaÄkoga ili ideoloÅ¡koga fanatizam, odijeliti i oÄuvati Äistom i nepatvorenom u motivima. Biti ustrajan u navijeÅ¡taju, u prenoÅ¡enju vlastitih iskustava, mora biti zadaća prožeta poniznošću, nenametljivošću i miÅ¡lju na uÄiteljstvo Crkve. Nakane moraju biti iskrene, a metode evanÄ‘eoske. Isus nikada ne uvjerava, ne postavlja se iskljuÄivim, ne želi zbog zemaljskih razloga nekoga pridobiti i tako uživati u Äinjenici da je u pravu. Samo je ono nebesko smisao zbog Äeka Isusu želi ljudsku promjenu.
MeÄ‘ugorje već punih 34. godine drži ruke na „plugu“ i ustrajnošću molitelja i svjedoka ore brazdu na njivi Gospodnjoj. Plodovi su vidljivi na sve strane svijeta zahvaljujući brojnima koji se nisu dali obeshrabriti u svojim vjerniÄkim, a ne ideoloÅ¡kim ili navijaÄkim uvjerenjima. TeÅ¡ko da se takve svjedoke, osobito one iz „prvih“ redova i najizloženije, moglo uÅ¡utkati. Oni su poput slijepca od roÄ‘enja glasno govorili o trenutcima kad su i sami u vjeri progledali i doživjeli poÄetak obraćenja. Naravno, da su na putu navjeÅ¡taja stajale razne prepreke i poteÅ¡koće. Sjetimo se Svetoga Pavla kako on piÅ¡e o svojim danima i godinama navijeÅ¡tanja: „Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, Äesto u nespavanju, u gladi i žeÄ‘i, Äesto u postovima, u studeni i golotinji!“ (2Kor, 11, 26-27).
Put svjedoÄenja nije lak, ali je izazovan. Sadržaj svjedoÄenja ne smije biti dokazivanje tuÄ‘ih promaÅ¡aja ili zabluda. Alati i tehnike svjedoka trebaju biti vlastita djela. SvjedoÄenje i Å¡irenje Božjega glasa, koji nam po Gospi stiže, traži strpljivost, ljubav, razumijevanje za sve stavove i zauzete pozicije. Isus nije osuÄ‘ivao one koji nisu povjerovali. On je plakao nad njima. Zato, kad god promatramo stvarnost povezanu uz meÄ‘ugorska ukazanja, imajmo otvoreno srce koje će biti daleko od svake iskljuÄivosti i prozivanja. Ako je Gospa s nama toliko godina strpljiva i majÄinski raspoložena pozivati nas na obraćenje, tko to ima primisao da bi netko morao ili trebao svoj stav mijenjati samo zato Å¡to netko drugi u neÅ¡to vjeruje i doživljava drugaÄije.
Fra Mario Knezović