Još u 18. stoljeću francuski filozof i pisac Voltaire zajedljivo se upitao: “Nije li politika samo vještina da se laže u pravi čas?!” No, svako pravilo ima iznimku, povijest je pokazala da su najveći političari bili oni s vještinom da kažu pravu istinu u pravi čas. No treba se politički izboriti za to da budu u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Netko je kazao da odsutni nikada nisu u pravu! I u vremenu današnjem vrijedi ona stara latinska da onima koji nisu tu ostanu samo kosti. Ili kako bi rekli naši stari: “Koga nema na dilu (dijelu), nema mu ni dila!” I tu postoji iznimka – neki nađu načina da naknadno uđu u dil. Norveški književnik Bjørnstjerne Bjørnson kazat će da istina u politici mora čekati dok nekome ne postane potrebna. Netko je rekao i da je istina kao žene: ako se javno razgoliti – pukne bruka! Francuski političar Charles-Maurice Talleyrand-Périgord prije dva stoljeće konstatirao je: “Postoji jedno oružje koje je mnogo strašnije od klevete; to je istina!” Te riječi odzvanjaju Europom i svijetom i danas. No, nije istina uvijek tako strašna, zna biti fina i umilna, zna uzvratiti na lijep način. Često ako joj pogledate u oči, ona će vama kroz prste! I valja je uzimati s mjerom, onako kako preporuča duhoviti Mark Twain: “Istina je najdragocjenija stvar koju imamo. Služimo se njome štedljivo!” Rečena su brojna istinski zajedljiva promišljanja o istini. Pajo Kanižaj, hrvatski književnik, humorist, urednik dramskog programa HTV-a, u vrijeme snimanja serije “Prosjaci i sinovi” (jedno vrijeme uređivao je i humoristične stranice u Večernjem listu) ispalio je pitak i britak aforizam: “Istine nema na zemlji. Da nije pod zemljom?!” No, istina je ipak jedna i jedina, a laži može biti bezbroj. Kod kršćana nema dvojbe: Bog je istina! Mahatma Gandhi reći će da je istina Bog. A laž, laž je sasvim suprotno od toga – laž je velik vrag! Kažu da se lažju nitko nije udavio, ali dave li dave. Bit će onako kako se tko s istinom politički izbori. No, nekima izbor nije politika nego je politikantstvo. Iako se politikantstvo nije pokazalo kao neko vrijedno poslanstvo, i dalje drma Bosnom i Hercegovinom. Pa se rasklimala uzduž i poprijeko. BiH je po mnogo čemu drugačija od drugih pa prođe i nešto treće. Naravno, ako treći entitet nije u pitanju. U BiH su minimalne šanse za nečije maksimalističke pretenzije, ali na tome se i dalje ustrajava u cilju da se tako ustrojava. Jedni hoće pola BiH, drugi čitavu, a Hrvatima što – “ostane”! Pa zbivanja na tom planu kao da su prepisana iz balkanske krčme. Okreće se janje na ražnju, a jedan od gostiju viče konobaru:

– Konobar, daj dva kila samih rebara?

– Nema šanse, svi bi samo rebara, ta nije janje radijator – uzvraća konobar. Puno toga bit će puno jasnije kad oštrije krene kampanja za predstojeće lokalne izbore. Prijavilo se 115 stranaka, 322 neovisna kandidata, šest udruga i 54 skupine građana. Koalicije i liste neovisnih kandidata prijave će moći podnijeti od 5. do 14. lipnja. Pa komu simpatija biračka i sreća junačka. Kažu da se nikada ne laže kao pred prije braka i prije izbora pa ćemo se naslušati svega i svačega. A mulja se kad je europski put BiH u pitanju. Prije 24 godine BiH je postala članicom UN-a iako su narodi BiH bili poprilično razjedinjeni. I danas četvrt stoljeća potom BiH “krasi” razjedinjenost po mnogim pitanjima i odgovorima. Devet od deset građana FBiH želi u EU, a u Republici Srpskoj nešto se nećkaju – pola bi ih u EU, pola ih viče:

– Ua!

Velika većina građana u Federaciji je za NATO, a iz RS-a mahom poprijeko gledaju na to. Još je veće razjedinjenost kad je u pitanju budući ustavni ustroj. BiH si više ni slučajno ne smije dopustiti da bude država slučaj. Puno toga u vezi s tim podsjeća na slučaj kad je jedan novinar radio reportažu o Mujinu rodnom mjestu:

– Je li slučajno u ovom vašem mjestu rođen neki veliki čovjek? – upita reporter.

– U našem mjestu svi se rađaju dok su jako mali, a nitko do sada nije rođen slučajno – objasni mu Mujo.

HAZU je posljednjih godina šire otvorila vrata javnosti. Radi sve u šesnaest. Objavljuje knjige i časopise. Javlja se priopćenjima i o aktualnim temama. Organizira okrugle stolove na važne teme. Predsjednik HAZU Zvonko Kusić stiže na brojna događanja. Širi mirotvorne i pomirljive poruke. Pokušava povezati naciju koja je i razjedinjena i dezorijentirana. Na tisuće građana svake godine dolazi u Akademijine prostorije i to ne samo na Zrinjevcu gdje može vidjeti što je to jedan osporavani biskup iz Osijeka poklonio hrvatskom narodu. A taj je poklon hrvatski narod uspio i sačuvati i u krajnje nepovoljnim političkim okolnostima. I sada kada se Hrvatska javnost opasno dijeli oko kurikularne reforme, očekuje se i stav Akademije. Koliko se moglo razabrati, Kusić do sada je barem davao podršku reformi. Na tu se podršku otvoreno pozivao i Boris Jokić, voditelj stručne skupine za provedbu reforme. Ali, ispostavilo se da je HAZU ili jedan njen važan dio ipak pretvrd orah za modernističku jokićevsku reformu. Dio akademika, i onih koji su na razne načine uključeni i u znanstveno-nastavni proces, a dijelom su bili i u izvršnoj vlasti hadezeovske provenijencije, vrlo je snažno lobirao protiv reforme koja je zamišljena za vrijeme Milanovićeve Vlade. Dijelu akademika u kritikama se pridružilo i Društvo hrvatskih književnika, no, njihov protest ostao je u medijskoj sjeni sve dok reformi završni udarac nije dao Odbor za znanost. Tako je, nakon rata s ministrom Hasanbegovićem, otvoren još jedan ideološki rat na intelektualnoj, kulturnoj i znanstvenoj sceni. Peticije su već u opticaju, priprema se javni prosvjed, uključili su se i sindikati jer dijelu prosvjetnih radnika koji su radili na pripremi reforme nije plaćen rad za što je, doduše, odgovorna i prošla vlada. Da se razumijemo, političari koji su na vlasti nisu bili iskreni kada su javno podržavali reformu. Iza javne podrške držali su figu u džepu. Ili su glasno šutjeli. I pilatovski pustili da njihove dobro raspoređene krtice u mraku miniraju ekipu koja je reformu školstva provodila i osmislila. Bilo bi poštenije da su još u predizbornoj kampanji rekli da su protiv cjelovite reforme kakvu je zamislila Jokićeva ekipa. Naravno, u toj kampanji kurikularna reforma nije bila u žiži interesa. Zato građani nisu znali što će biti s reformom ako se promjeni vlast. Ali, sada znaju. Nju će očito voditi i provoditi neki drugi ljudi. Ali po kojim pravilima? I kojim novcem? I s kojim ciljevima? I koji će to stručnjaci zamijeniti Jokića i njegovu ekipu? Hoće li ih odrediti ministar znanosti kojem treba tjedan dana da bi formirao vlastiti stav o tako važnom pitanju kao sto je to kurikularna reforma? Ili će ih odrediti netko tko se uspješno krije iza javnih institucija? I tko onda ne mora nikome polagati račune? Uostalom, što o najnovijim zbivanjima oko reforme školstva misli premijer Orešković koji ima vremena za vinske smotre, ali nema za hrvatsko obrazovanje? Ili predsjednica svih građana? Zašto tom važnom problemu nije posvetila izvanrednu konferenciju za medije? Ili ima važnijeg posla? U Afganistanu, naprimjer.•