Posljednji je dan u 2021. godini.
Vrijeme je za „podvlačenje crte“ i pogled u budućnost sa nadom i željama.
No, ja, želim potaknuti raspravu i RAZMIŠLJANJE, pa onda organizirano djelovanje potaknut očitom nepravdom, nerazumijevanjem i …
Iako dosta putujem, već nekoliko godina put me nije odveo u Hercegovinu. Jučer sam , 30.12., nešto vozio kombijem, za Hercegovinu. Tom prilikom sam posjetio jako dobre prijatelje u Ljubuškom, i obavezno posjetio i pomolio se Kraljici mira – najvjernijoj odvjetnici Hrvata, Majci Božjoj u Međugorju.
Nakon istovara robe u Širokom brijegu, preko Posušja sam, sa praznim kombijem, došao na granični prijelaz Vinjani gornji na putu za kući, u Zagreb.
I tu kreće glavni dio priče:
Prijatelji iz Ljubuškog poklonili su mi za Novu godinu 4 x 5 l vina i vrećicu sa mandarinama i kivijem, sve za osobne potrebe.
Dolaskom na HR stranu, na upit carinika što nosim, prijavio sam robu za osobne potrebe. Iako sam već načuo, po medijima se pisalo, o zabrani prenošenja robe preko granice, službenik carine me obavijestio o nemogućnosti unošenja vina (može samo 4 l) i voća i povrća u Hrvatsku, te mi ostavio mogućnost povrata vina, preko 4 l i voća i povrća natrag u BiH.
Obzirom da se radi o količinama za osobnu upotrebu, pokušao sam objasniti da ne nosim za prodaju, nego za sebe, ali bezuspješno. Propis je propis, nema iznimki i robu sam pješice odnio natrag na BiH stranu.
Razgovaravši tijekom vožnje do Zagreba sa nekim prijateljima, koji su porijeklom iz Hercegovine – dijela BiH gdje žive isključivo Hrvati, saznao sam od njih o rigoroznom postupanju djelatnika carine prilikom ulaska u Republiku Hrvatsku.
Otklanjam bilo kakvu primisao da sam protiv zakona, on se mora poštovati i provoditi.
Ali, raditi na umjetan način, više nego što treba, podjelu Hrvatskog naroda je potpuno neprimjereno. S jedne i druge strane granice živio je i živi Hrvatski narod i takvi nerazumni postupci izazivaju bijes, gnjev i ogorčenje.
Još jedanput ponavljam, nisam za šverc i bezakonje, ali kada čovjek nosi za osobne potrebe, i to još Hrvat, onda nema tog objašnjenja koje bi bilo razumno.
Dovoljno je sjetiti se brojnih Hrvatskih sinova i kćeri koji su dolazili braniti Hrvatski narod i brojnih Hrvatskih sinova i kćeri koji su odlazili braniti Hrvatski narod u BiH tijekom Domovinskog oslobodilačkog rata.
Držim nastavi li se ovakvo postupanje mnogi će uzeti Hrvatsku putovnicu i iseliti s prostora BiH gdje žive Hrvati, a onda će Hrvatski narod biti u velikom problemu.
Neki će objasniti da smo ulaskom u EU potpisali određene sporazume. To jednostavno nije istina jer si i mi kao i svi drugi narodi moramo voditi SVOJIM HRVATSKIM NACIONALNIM INTERESIMA.
I do sada je šengenska granica bila na granici sa Slovenijom, pa nismo nikada vidjeli takve scene kao sada na HR strani.
Moj je dojam da radimo na vlastitu štetu Hrvatskog naroda pravdajući se uvijek nečim bezveznim.
No, jedno mi nije jasno:
Pokazali smo silnu hrabrost kao narod i kao pojedinci u bezizglednoj situaciji, kad je trebalo, a sada svi šutimo i ne bunimo se na preočite nepravde koje svakodnevno vidimo oko nas.
Nikada nisam i neću prihvatiti onu:
„GLAVU DOLJE RUKE NA LEĐA“ i šuti i trpi.
Očekujem reakciju u komentarima na ovo razmišljanje, ali i poticaj svim „Facebook ratnicima“ za računalom da pišu, bune se i prosvjeduju na sve moguće načine, imajući uvijek pred očima, hrabrost Hrvatskog pobjedničkog vojnika, i one najbolje od nas koji su dali život za Slobodu Hrvatskog naroda.
Autor Objave Milan Zanoški
bpz.ba Mladen Ljubić Vajta
