Autor: Marko Ljubić
Tajne razgovore i planove rukovodstava SDP-a i HNS-a nam je dostavila prilično nepouzdana agencija Ultra plus, tvrtka kćer udarne antifašističke divizije Ipsos puls, koja se otela kontroli i odlučila fašizirati.
U posjedu smo tajnih razgovora i planova rukovodstava SDP-a i HNS-a o formiranju posebne jedinice za javno djelovanje i polemike s HDZ-om i Mostom, s naglaskom na napadačke akcije na fejsu i djelotvorno analitičko djelovanja na televizijama i u bratskim novinama. Materijale nam je dostavila prilično nepouzdana agencija Ultra plus, tvrtka kćer udarne antifašističke divizije Ipsos puls, koja se otela kontroli i odlučila fašizirati.
Zbog toga u cijelosti i bez intervencija prenosimo njihova zapažanja i rezultate tajnih izvida, uz naglasak da ne možemo odgovarati za sadržaj. Pa tko vjeruje, vjeruje.
IBLEROV TRG ZAGREB
U gluho doba noći, bjelio se Zagreb grad od suhog tek popalog mraza, kombi je tiho skliznuo pred Iblerov trg. Iz njega je izašao krupan muškarac, plemenitog držanja, čvrstog hoda. Vidjelo se da je plemenite krvi i aristokratskih pokreta. Nema tko dugi biti, zaključi Matan iz Ultra plus. Samo je jedan plemenitaš u politici. Beus glavom i naočalima.
Beus Richembergh.
-Vidi, vidi – progunđa Matan – postaje zanimljivo.
Beus je stao pred zgradu, mirno izvukao telefon i nazvao.
Beus: Ovdje Štuka.
Glas: Kakva Štuka čovječe u ova doba?
Beus: Ponavljam – Štuka, postupite po naređenju.
Glas: Jebo te oni ko te posl’o u ova doba i tebe i naređenje….Kaže, da, neka Štuka – čuje se razgovor Glasa i nekog pored njega.
Novi Glas: Oprosti, nije ovaj znao za dogovor. Evo vrata….trrrrrr
Pola sata kasnije iz zgrade SDP-a izašla je skupina ljudi, na čelu su bili Beus i Maras. Iza njih je hodao Franko Vidović, tu je bio i Klarin, ljudeskara od sto trideset kila žive vage s povelikom vrećom na leđima, zatim neke žene, nije ih Matan mogao točno razaznati, ali svu pozornost je usmjerio na ovu ekipu naprijed.
Ulazili su jedan po jedan u mini bus, Klarin je ugurao vreću pa stao sa strane i kao u policijskim filmovima rukom na tjemenu štitio nekolicinu prilikom ulaska u vozilo.
– Jebo te ovaj ih hapsi – mrmljao je Matan.
Tada je Beus ponovo izvukao telefon, bjelile su se rukavice na plemenitim rukama, nazvao neki broj i rekao: „Mi krećemo.“
Glas treći: Javljajte položaj. Bazu je sigurna, nema križeva ni crkvenih zvona. Čuvajte se sunca.
RAZVOJ OPERACIJE PRAĆENJA
Matan je javio Trpku, Trpko Uči, a Učo bazi. A baza Jozanu Antišinu.
– Operacija Sova kreće – prenosili su poruku jedan drugom.
– Uključi uređaje i ostani na ovoj frekvenciji – čuo se tvrd muški glas i opet je na frekvenciji Ultra plusa zavladala tišina.
Samo se s vremena na vrijeme čuo kašalj, kikot nekih osoba, brujanje motora kada bi Maras dodao gas, psovke, netko je tražio slaninu i kruh, zatim šum i cvrčanje, kao ispijanje iz čuture, te mljackanje ustima.
Nakon tri i pol sata kombi je stao pred neku kuću, zora je pucala s jugoistoka, pjevci su kukurikali u daljini. Selo je bilo negdje u zaleđu u Dalmaciji, gudure, gore su se u polumračno nebo protezali vrhunci planina.
Agent Jozo iz Ultre zauzeo je položaj u grmlju.
Morao je jako paziti, jer su oko kuće bili razvučene žice s praznim Eva konzervama na svako pola metra kako bi se otkrio uljez. Srećom, Jozan je bio iskusni agent pa nije nasjeo na tu zamku.
Samo se na jednom malom prozorčiću kamene kuće vidjelo mutno svijetlo. Sa strane je sjedio neki čovjek sa šubarom, nije imao oružja, samo motku u ruci. Polako je ustao kad se kombi zaustavio pred čatrnjom i svjetiljkom dao signal tri puta isprekidano.
Vrata su se uz škripu otvorila.
Na vratima se ukazala malo pogrbljena figura Zorana Pusića, bez kape, iza njega je provirivao Stazić i neka žena crvene kose, čije se lice nije moglo jasno razaznati.
-Bog te vidio. Idem zvat Grmoju – progunđa Jozo.
-Alo, alo.
-Molim – čuje se mrzovoljno s druge strane.
-Jozan Antišin ovde, Nidžo brate da vidiš ovo – oduševljeno je, pomalo neoprezno preglasno podviknuo Jozan, toliko da se neki zec, što li, s druge strane u grmlju prepao i odjurio, a onaj sa šubarom naglo poskočio.
-U majku mu – prepade se Jozo ljut na svoju neopreznost.
Grmoja: Pucaj moj Jozo, pazi da me nisi džaba probudio, nemoj me još i ti zajebavat u ova doba uz tolike državničke poslove.
Jozo: Deset ih je ovdi, ne znam kako bi ti reko, a ‘oću da ti prvi znaš. Tu je onaj Beus, Maras, onaj borac Vidović, onaj najnoviji balvan Klarin, vidim Stazić i Pusić ih dočekali, neki sa šubarom sidi vani, a vidim i nešto crveno unutra, neka ženskadija. Jebeš mi sve, dižu revoluciju.
Grmoja: Dobro, dobro, stan da navučem papuče, uh, jebi ga, to izgleda važno.
Jozo: Čovječe, pratimo ih od dva noćas. Ne znam ‘oće li se Vlaho ljutit, ali nisam mogo da tebi prvom ne javim.
Grmoja: Šta se ima Vlaho ljutit? Ko ga je postavija, a? Znaš ti dobro ko je ko, jel tako? Jesi zvao Božu?
Jozo: Nisam
Grmoja: Pametno, umori se on brzo, nije ti on od akcije, nek odspava. Nego deder ti meni sad polako, samo paz’ da te ne očuju.
I podnese Jozan izvještaj Grmoji. Samo se s vremena na vrijeme čulo cerekanje, Grmoja je očito bio zadovoljan.
-Jozane moj, nemoj da ti promakne ako ovi naš krkan odavde tu nabasa. Ja ti kažem, otvori četvere oči, jes čuo?
Jozo: Koji krkan, da prostiš? Zar tog u nas ima?
Grmoja: Nema u nas, nego, reko’ naš odavde. Jambo.
Jozo: Aaaa, razumim.
Grmoja: Reci ti meni Jozane, onako po duši, da ta ženeturina, što si reko, da si vidio neku?
Jozo: Jesam gospon Nidžo, pravo pravcato žensko. Crveno, da crvenije ne more biti. Glava k’o badanj vidim po sjeni. Znaš mene?
Grmoja: Dobro. Otkrij mi svakako da to nije ona iz ovih Kulturnjaci, kako li se nazivaju, ona, kako joj bi ime. To mi je važno. I, svakako izvidi ima li još kakvih ženskih tu. Snjima nije lako ratovat.
Jozo: Razumijem, na zapovjed šefe.
SASTANAK U KOLIBI
Stazić: Drugovi ovdje smo se okupili zbog formiranja čete za javno djelovanje, kodno ime ŠTUKA 41, sukladno naredbama naših šefova. Ja ovdje imam potpisano riješenje i od Vesne, a evo tu je i Zoranov potpis, koji je supotpisao i Peđa.
Maras: Koga ti jebeš Nešo, kakav sad Peđa?
Stazić: Tako šef naredio. Žali se njemu.
Čuje se ljutito poluglasno psovanje, pa cvrčanje, kao kad se pije dobar gutljaj vina iz starinske bukare. Iskusni agent Jozo je prepoznao šumove.
Stazić: Evo, pozivam druga Zorana da iznese pledoaje. Izvoli Zorane.
Zoran Pusić je govorio nekih sat vremena.
Naglasak je bio na napadačke akcije, pri čemu je ostalim članovima čete pokazao i šifrirana imena njihovih specijalnih agenata u hrvatskim medijima. Svi su dobili precizna zaduženja za po dva ministra, te njihove pomoćnike i ostale dužnosnike. Truba je bio glavni za kontakte na HRT-u, na RTL-u je bio Sale, u Jutarnjem Miško, u Večernjaku Harmonika, na Indexu je bio Robijaš, na Novoj Dragec, u Novom listu Šapa i u Slobodnoj Blitva.
A sve je koordinirao Brlog, o kome se ništa nije znalo. Samo da je vođa operacije. I da ima veze po cijelom svijetu.
Problemi su na sastanku nastali kad je neka glasina, Jozo to još nije uspio dešifrirati podviknuo: Dobro, drugovi đe sam tu ja, a?
Jozi je glas bio pozant, ali nije nikako mogao zaključiti tko je.
Maras: Naredbe su naredbe. Ti si dok ne dođe drugačija naredba i dok ne smjenite Hrga, rezervni, onak’ udarni Jocker.
Glasina: Ma zajebi ti to, udarni, rezrevni, ‘oću u Nediljom u dva i točka. Odma.
Stazić: Ne može tako. Tu moramo biti pažljivi, Brlog je neki dan naredio kamuflažu, vidiš li da je Aca pustio kosu. Mi smo operativci, šefovi planiraju. Kad dođe. Franko molim te reci mu.
Franko Vidović: Nemoj da se ja mješam, bit će krvi. Šuti i slušaj.
Glasina: Ma nemoj ti meni, ‘oćeš da ti zavrnem šijom ovde prid svima. Dosta sam ja trpio te junce, vrime je, ‘oću odma. Zovi Brlog.
Stazić: Dobro ako ćemo zavrćati šije, Klarin, smiri ga.
Čulo se komešanje i svađa, malo buke, neki jauk, pa mir.
Beus: Dobro Nešo, ja ovdje ko zadnji kreten. Vozim, šutim, izvršavam naredbe, a gdje sam to ja u svemu?
Maras i Stazić su se pogledali dugim značajnim pogledom, Pusić se nakašljao.
Stazić: Evo, Beus, ne znam kako da ti kažem, ali Vesna je šefu rekla, da su te vidjeli nekoliko puta u zadnje vrijeme s Miloradom.
Beus: Pa što?
Stazić: On je zakoračio u izdaju.
Čuo se uzvik iznenađenja, nešto je palo na pod i razbilo se.
Stazić: Evo, nek vam Gordan potvrdi, presreli su, ovi Rankovi neki dan, zove Karamarka, a u dva navrata u zadnjih deset dana, viđen je u Metkoviću. Kaže nam naš čovjek, a siguran je ko da Marx govori, čekao satima ispred Grmojina stana, sjedi na ulaznim stepenicama i ne mrda. Veli naš čovjek, počeli mu ljudi davat milodar. Jebi ti to.
Beus: Majku mu ko bi reko za takvog heroja.
Stazić: Eto, imamo informaciju da si mu se ti nudio. Priča se da si odlučio postati Srbin.
Beus: Laž. Je da imam djeda, to mi je Milorad rekao, bio neki austrijski oficir, Milorad veli da su oni u Beogradu našli papire, možda i general, a Srbin iz Bosne. A tamo su moji, pa možda sam i pomalo Srbin, zaključio sam.
Maras: Jebo ga ti, jel ti bolje biti Njemac, vidiš da su pupavičasti Srbi spali k…u za uši, a ovaj ti je gotov.
Stazić: Ja ti kažem bolje ti je ostati Njemac, ništa od pupavičastih Srba. Najgore ti se može dogodit da ti narede primit par Arapa.
Beus: Ma nemoj. Ja ću početi raditi probleme, neće to tako ići.
Franko Vidović: Beus pazi šta pričaš. Dosadila mi je krv.
Maras: Znaš li ti zakletvu ili da ti Klarin malo pripomogne?
Beus: Jebe me se za zakletvu, to ne vrijedi za nas Njemce. Nemoj da zovem ambasadu. Mogu kako hoću?
Stazić: Pa nisi li rekao sad da si postao Srbin?
Beus: Nije me htio Milorad primiti, sad neću. A i ustaše se pokrenule. Znate šta, ako nastavite ovako, odo’ ja u Hrvate. Imam pajdu dobar je s Panenićem, kaže mi da bi me mogao uvaliti i za pomoćnika. A on ti je s Božom kao nokat i meso.
Stazić: Imamo mi svi veze, al ne može tako. Evo, ja sam mogao ići za pomoćnika, ali prije mrtav nego izdat revoluciju.
Maras: Vidi ti to, a ja, nakon toliko muke, mene brate niko nije zvao.
Matić: Kažu, zabranio Grmoja, reko da si previše vrtio ideje, ha, ha.
Svađa je trajala dok Pusićnije viknuo : Sunce.
Sunce većina nisu podnosili, pa su se spustili u podrum.
Jozan je morao bježati na stijene iznad kuće, pa nije mogao više prisluškivati razgovore.
Njegovom šoku nije bilo kraja kada je izašao ljudina pred kuću, zahvatiti vode iz čatrnje, dobro se protegao pa sasuo naglim pokretom punu kantu vode po glavi. A smrzavalo se sve. Pa se ljudina otresao kao medvjed da je sve škropac blještao na ranojutarnjem suncu.
Jozo oduševljeno progunđa: Kakva junačina!
A onda mu je ispala cigara koju je tek s izlaskom sunca smio zapaliti.
Glavom i bradom Jambo.
Jozo: Nidžo brate, užas, da vidiš.
Grmoja: Što je sad?
Jozo: Znaš ko stoji ispred kuće?
Grmoja: Ko? Govori jebo ga ti?
Jozo: Jambo. Jambo.
Razgovor se prekide, čulo se samo psovke dok telefon nije kvrcnuo.
Zbog prodaje ostatka materijala najnovijoj vlasti, aganti Ultra plus nam nisu htjeli otkriti nastavak događaja. Znamo pouzdano da je agencija sve dostavila Vlahi Orepiću, a ovaj krenuo u akciju zajedno s Dominićem i jakim snagama specijalaca.
Pa kom obojci, kom opanci.
