Nema nikakve sumnje da je svaki dan, svaki spin, svaka afera, sve što se događa, zapravo zalet za – izbore.
Stanje argumentacije u po svemu sudeći umjetno stvorenom „slučaju Karamarko“, može se najbolje ilustrirati legendarnom scenom iz Oskarom nagrađenog bosansko – hercegovačkog filma „Ničija zemlja“. Kad Srbin zgrabi pušku, Bošnjak kaže da su oni započeli rat, a kad ju dograbi Bošnjak- Srbin priznaje da su rat oni započeli.
Iako svi znaju tko je – započeo rat.
Nejasno je zašto šuti HDZ i ne otvori pitanje – prodaje INE od prvog dana, od legendarne sječe kadrova i menadžmenta nakon dolaska Račan i njegovih trupa na vlast. Cijeli poslovni i politički svijet zna da je tadašnja hrvatska vlada i uprava INE zamračila vrijednost od dvadeset milijardi dolara prilikom prodaje udjela od dvadeset pet posto. Tadašnja vlada je imala svoje ime – Račanova Vlada. O tome šuti reformator Petrov, o tome šute mediji. Zašto to HDZ ne institucionalizira?
Uživaju u ulozi krivca za „čudnu zemlju“ i štetočine, kriminalaca, lopova, a evo, postaju i – veleizdajnici?
Umjesto toga Karamarko novinarima govori da on nije „veleizdajnik“.
Njima je izgleda najvažnije bilo dokazati Milanovićevim trupama da – imaju kvorum.
Zna svaka budala da kvoruma mora biti dok se ne izaberu ustavni suci i dok se ne poingridi mast trast ustavni poredak zemlje.
Nije lako biti Karamarko, a bogme još je teže biti Hadezeovac. Ali daleko najteže je biti u ovakvim trenutcima – običan Hrvat. Dok ima na vlasti reformatora Petrova, koji nacionalne stečevine borbe za slobodu drži „čudnim“, a primjenu zapadnih demokratskih standarda političke odgovornosti namjerava prodati Karamarku, dok mu Orepić ašikuje s Ostojićevim i Milanovićevim političkim batinašima, a kad zagusti trkne Gotovini na ručak i po selfie,Hrvat je u – nevolji.
Dok ne popizdi valjda.
Sadržaj poruka i riječi Bože Petrova i Zorana Milanovića su potpuno iste i usmjerene u istom smjeru.
Pogledajte.
Milanović se pita pred novinarima, odbijajući potrebu osnivanja istražnog saborskog povjerenstva – čemu sve to, ako su stvari poznate?
Pa onda kaže da od zastupnika očekuje „pošteno ponašanje“, poziciju Karamarka, a time i aktualne Vlade ocjenjuje „neodrživim odnosom“ koji nema veze sa sukobom interesa, nabrajajući da oni koji ulaze u „takve aranžmane ( kakve, koje, čije) valjda ulaze svjesno u to, pa bi morali biti svjesni da je to nedopustivo“.
Molim obratite ovdje pozornost na izraze koje Milanović koristi, pa usporedite s najčešćim izrazima iz vokabulara Bože Petrova. Uz naznaku da je prvi oporba, drugi na vlasti, prvoga je nacija smijenila jer nije dao očekivane rezultata na vlasti, drugome je dala povjerenje na izborima – jer je bila nezadovoljna rezultatima i ponašanjem prvoga, a on je nudio promjene.
Nigdje ni jedne riječi konkretne, jasne, argumentirane – što je to točno nedopustivo. Milanoviću je naravno nedopustivo – da Karamarko bude potpredsjednik Vlade. A s tim se postavlja u vrlo zloslutnoga arbitra, s neskrivenim namjerama da se iz svakoga odlučivanja izuzmu institucije, pa u ovom slučaju i izbori, jer- on je tako rekao. Jedino je to argumentacija za ovo – nedopustivo.
Jer drugu nitko nije ni pokušao nuditi. Čemu?
A Božo Petrov se čudi „ovoj zemlji“ iako mrtav hladan šuti kao zaliven na ružnu svinjariju, za koju ga zanimljivo ( ne i čudno, zar ne?) novinarka ništa ne pita. Porukom da je ovo čudna zemlja, podmuklo se izjašnjava za „praksu zapadnih zemalja da se za indicije daje ostavka“ kad je Karamarko u pitanju, a istovremeno mu ne pada na pamet da bi ministar Orepić u svakoj, ali baš svakoj zapadnoj demokraciji bio trenutno smijenjen da je uhvaćen u laži kako bivšemu i pod nečasnim okolnostima smijenjenom ravnatelju policije daje državni auto na korištenje u privatne svrhe- na dvije godine.
To Petrovu nije čudno.
Logično.
Točno tako se arbitriralo u vremenu prije nego što je nazad dvadeset i pet godina Hrvatska postala „čudna zemlja“. Poznato je da je do tada bila potpuno normalna, zar ne?
Petrov kao i Milanović polazi isključivo iz pozicije suca.
Tko ga je ovlastio i na temelju čega?
Pa, nitko.
Sam sebe.
Da se Petrov ponaša kao pošten političar i istinski profesionalac kojemu je stalo do promjena o kojima govori, onda ne bi govorio o magli i stereotipima, nego bi počeo rješavati probleme vrlo jasnim odgovorima i primjećivanjem činjenica iz realnoga života i neposredne prošlosti, koje i danas žive u sustavu i koje prve treba otkloniti ako mu je stalo do – promjena.
Prvo se otklanjaju bakterije iz organizma, pa ga se onda jača. A Petrov primjenjuje terapiju jačanja bakterija na svim pozicijama koje je preuzeo u Vladi. Što deblja bakterija, to bolja terapija.
Da je Petrov čestit političar i da drži do riječi koje izgovara, pokazao bi to primjerom.
Počeo bi za primjer – primjenjivati stroge kriterije razvijenih demokracija u svome dvorištu.
Ali, nije on tu zbog toga.
On je doveden da se – ne mete.
Jer, oni koji su ga stvarali, znali su da on nema veze ni o čemu, a znali su i njegov karakterni profil, ambicioznost, pa i svojevrsnu beskrupuloznost, koja čovjeka nužno u sudaru zahtjeva i zastrašujuće nemjerodavnosti, vodi u status štetočine koja nema hrabrosti – zastati.
Pa ruši dok ne skapa.
To je klasični fatalizam karakternoga slabića u suočavanju s preuzimanjem odgovornosti.
Taj čovjek će eksplodirati i izuzetno je bitno na vrijeme se odmaknuti od njega.
A Milanović?
Tu je sve poznato. Tko je živio zadnje četiri godine u Hrvatskoj, sve mu je jasno.
Od njega se može očekivati točno ono što radi. Tko voli, nek izvoli.
Nema nikakve sumnje da je svaki dan, svaki spin, svaka afera, sve što se događa, zapravo zalet za – izbore. To svi znaju. Ako Karamarko misli bilo što, ako imaju zrno soli u glavi, kako voli reći jedan od senatora iz državotvornoga HDZ-a s početka Petrovljevih „čudnih“, a Milanovićevih „mračnih“ vremena, moraju početi diktirati javne događaje, nuditi rješenja, slati naciji poruke koje su mogli testirati na fenomenu Hasanbegović. A za to mora imati ljude iza kojih neće mesti prljavštinu. Jer, novinari aktivisti antife će ju uz pomoć obavještajnog podzemlja ili naći, ili – izmisliti.
Zato luk i strijelu Hasanbegoviću i sličnima u ruke.
To je pravac za Hrvatsku.
