U Račanovo vrijeme donesen je čitav niz ustavnih i zakonskih rješenja koja su naknadnom nadgradnjom ili korekcijama mutirala u razarajući pravac na svim područjima, pri čemu je čak i ono što nam se čini dobro, najčešće snažna potpora ključnom pravcu unutarnje pacifikacije Republike Hrvatske.
Usmjeravanje pozornosti na čast, moral, nečast ili nemoral pojedinih političara, uvijek je izraz neshvaćanja stvarnih problema. Nemoral, nečast, korupciju, lupežluk i svaku nesolidnost na najvišoj državnoj razini uvijek omogućavaju sustavne pogreške državnoga poretka. Sve dok se ne promijeni izborni sustav, a prije toga, komplementarno, s njim čitav niz ustavnih rješenja u Republici Hrvatskoj, sve će više biti Prgometa, Petrina i sličnih tipova, jer ovakav sustav stimulira takve osobnosti koje su postale odavno – društvena pojava.
Odavno je većina stvari u političkom, ali i u društvenom sustavu usmjerena posve krivom trasom. Najteži poremećaji s kojima se danas državni poredak Republike Hrvatske nimalo slučajno suočava zasijani su tijekom mandata vlade Ivice Račana.
Uzmimo primjera radi ustavnu odredbu da predsjednik Republike daje mandat onome tko dokaže da ima potporu najvećeg broja izabranih saborskih zastupnika. Ta odredba je u izravnoj suprotnosti s praksom demokratskih država, u kojima predsjednik Republike daje mandat relativnom pobjedniku izbora.
Jesu li to znali pisci Ustava?
Naravno da su znali.
Snažno slabljenje hrvatske državnosti
Takva odredba sa zakonskom mogućnošću formiranja predizbornih koalicija, te nedostatkom čvrste nepisane političke kulture i standarda, uz neslobodne i nepoštene medije, nužno nakon izbora otvara sezonu lova i nameće prijevaru, nezakonitost i prljavštinu kao jedino pravilo.
A onda se čudimo kako je moguć Prgomet?
On je zakonitost, kao i čitav niz poremećaja kojima se, što namjerno, što neznanjem, Hrvatska ne zna suprotstaviti niti detektirati stvarne razloge njihovog nastanka. Zbog toga se ne mogu ni otkloniti, jer se jedan poremećaj samo pojavi u nekoj drugoj javnoj formi. Kao bakterija koja je mutirala.
U Račanovo vrijeme donesen je čitav niz ustavnih i zakonskih rješenja koja su naknadnom nadgradnjom ili korekcijama mutirala u razarajući pravac na svim područjima, pri čemu je čak i ono što nam se čini dobro, najčešće snažna potpora ključnom pravcu unutarnje pacifikacije Republike Hrvatske. Samo slijepci ne uviđaju međusobnu snažnu uvjetovanost i vrlo pravilnu ciljanu usmjerenost velikoga broja zakona na najrazličitijim područjima funkcioniranja države, čiji je efekt u konačnici – legalizacija antisuverenističkih politika i snažno slabljenje hrvatske državnosti.
Izborni zakon je korigiran samo na način da se posve prilagodi potrebama najvećih stranaka, što je već u Račanovo vrijeme odgovaralo i SDP-u, ali i HDZ-u.
Druga je stvar to što u istim zakonskim uvjetima nikada nisu ni blizu bili ravnopravni HDZ i SDP, jer SDP je još tijekom stvaranja samostalne države, zatim za vrijeme rata, a sve u krilu HDZ-a i njegovih legendarnih tehnomenadžera, stvorio pretpostavke za kasnije presudno kontroliranje najvažnijih centara moći u Republici Hrvatskoj. Računajući na to, u svaku utrku SDP ulazi s golemom prednošću pred HDZ-om.
Za razliku od HDZ-a, Račan nije nikada inzistirao na trenutnim efektima kompromisa koje je radio. Uvijek je bilo bitnije osigurati pomak, zatim ga javnim pritiskom nametnuti javnosti kao jedino moguće rješenje, a to mu nije bio problem jer je praktično, odmah nakon Tuđmanove smrti, ljevica pokazala da kontrolira sve medije. A danas je to potpuno institucionalizirala preko svojih naslijeđenih kadrova i preko izrazito snažnoga utjecaja različitih inozemnih centara.
Na duge staze uvijek je bilo samo pitanje vremena kada će HDZ, što svojom greškom, što pod pritiscima snažno i nekontrolirano razvijenih i ojačanih antisuverenističkih silnica u zemlji, biti prisiljen na nove i nove ustupke.
Izborni zakon je uvijek isključivi instrument za presudno usmjeravanje državnosti jedne zemlje i naroda. Već sam u svojim kolumnama više puta ukazivao na tu činjenicu koja je modus vivendi operativnoga razvoja svih zrelih zapadnih demokratskih država. O tome postoje i praktično i teorijski usuglašena znanstvena saznanja dostupna svakom studentu hrvatskih sveučilišta, pravnicima, politolozima, sociolozima.
Zbog toga se ovakav Izborni zakon ne može nikako drukčije tumačiti već kao namjerno prilagođen, najvažniji državni instrument, isključivo interesima političkih stranaka, bez ikakvog senzibiliteta za razvoj i jačanje hrvatske državnosti. Današnji Izborni zakon treba, zapravo, gledati kao predvodnika koji za sobom vuče i omogućava kompletan zakonski i društveni poredak destrukcije Hrvatske.
Pogrešni ljudi na državnim pozicijama
Vidljivo je upravo analizom nekoliko prethodnih izbora da je paralelno s afirmacijom ovakvog, današnjeg izbornoga sustava, Republika Hrvatska tonula sve dublje na svim sektorima, da je hrvatska državnost sve snažnije izložena otvorenoj destrukciji i utjecajima izrazito antisuverenističkih silnica u zemlji, s velikom mogućnošću i otvorenošću za snažne antihrvatske utjecaje iz inozemstva.
Jednostavno, pogrešnom trasom na najviše državne pozicije su u skupinama dolazili pogrešni ljudi.
Nakon rezultata izbora stručnjaci ponavljaju kao papagaji da je kriv D’Hondt, pogrešno postavljen izborni prag, nedostatak preferencijskoga glasovanja, zatim se krivnja svaljuje na čitav sustav omogućenih zlouporaba države, nekažnjavanja nezakonitih aktivnosti, spominju se nelegitimne predizborne koalicije. Sve je to pojedinačno gledano točno, upravo onoliko koliko je i beznačajno. Čak ako se separatno i promjeni neka od tih pretpostavki, ništa se bitno u zemlji neće promijeniti.
Nije u Hrvatskoj problem neznanje već – političko nehtijenje i izostanak odgovornosti prema temeljnim interesima hrvatskoga naroda koji se ostvaruju usmjeravanjem nacionalne države. A političkim sustavom, ta odgovornost sudionika političkih procesa nužno je vezana za političke oligarhije, a ne za državu i državne interese, vrlo često potpuno suprotstavljene njihovim.
Samo površno analizirajući razvoj SDP-ovih politika, pogotovo u vrijeme kada su na vlasti, više je nego vidljivo da je njihova ukupna politička platforma u potpunoj suprotnosti s platformom Tuđmanove državne politike. Iako je SDP prihvaćao u pojedinim pitanjima ciljeve od tzv. nacionalnog interesa, kao što je ulazak Republike Hrvatske u EU i NATO, suviše je elemenata koji ukazuju da su to radili sa – snažnom figom u džepu.
Zapravo, u situacijama kada bi jako riskirali otvorenim zagovaranjem, recimo, čekanja ulaska Hrvatske u EU kako bi ušla zajedno sa zemljama „Regije“, prihvaćali su nekakve nacionalne koordinacije ili formirana državna tijela, samo kako bi na licu mjesta mogli utjecati na procese i usporavati ih koliko je god to moguće i usput steći bilo kakav prijetvorni nacionalni legitimitet. Stotine je elemenata koji ukazuju na to.
S druge pak strane, ne može se poreći da je HDZ, usprkos tisućama silnica koje su razdirale taj pokret nakon Tuđmana, bio u svakom trenutku na crti strateške politike koju je još Tuđman odmah nakon utemeljenja samostalne države naznačio kao cilj – pristupanje euroatlantskim integracijama. Ali što neznanjem, što sektaškim mentalitetom, što naslijeđenom totalitarnom političkom baštinom koja je nužno obilježavala i one koji su se najiskrenije suprotstavljali komunističkim silnicama, što zbog slabosti u presudnim trenucima, HDZ je u pravilu morao pristajati na opasne kompromise koje je nametao SDP i njegovi politički saveznici, a pogotovo snažna neokomunistička i antihrvatska javnost.
A što je god HDZ bio svjesniji svojih slabosti, što je god izborni rezultat bio mršaviji, sve su se grčevitije držali izrazito destruktivnog izbornog zakonodavstva, sve više su svoj opstanak i potencijalne osobne benefite pretpostavljali strateškim interesima države i hrvatskoga naroda.
Zbog toga je i HDZ-u Izborni zakon bio jedino sigurno utočište, koje je jamčilo čitavom nizu najvažnijih političara te stranke visoku funkciju u politici, bili na vlasti ili u opoziciji.
Da neznanje nije problem može se samo pregledom na internetu dostupnih stručnih i znanstvenih radova, što hrvatskih, što međunarodnih autoriteta, vidjeti i lako saznati kako se, ako se hoće, mogu otkloniti pojedinačne devijacije izbornoga sustava.
Pogubnost niza ustavnih i zakonskih rješenja
Primjera radi, famozni D’Hondt je samo jedan od poznatih međunarodnih modela preračunavanja izbornih glasova, a u Hrvatskoj je primijenjen bez ozbiljnijeg sagledavanja njegovog utjecaja na postojeći izborni sustav. Nešto kao, otprilike, davanje potpuno pouzdanog i dokazanog cjepiva čovjeku s pogrešnom dijagnozom.
U svom radu „Učinci primjene razmjernog izbornog sustava u Republici Hrvatskoj“, dr. Mato Palić iznosi egzaktne primjere i primjedbe na mogućnost primjene različitih modela preračunavanja glasova, pri čemu ističe da je hrvatskom izbornom sustavu daleko primjerenija Saint-Leagueova metoda.
Međutim, nikakva metoda ne bi značajno utjecala na efikasnost i maksimizaciju državnih efekata izbornoga sustava niti bi hrvatskoj državi takva promjena donijela najvažniju nužnost – najveći mogući izborni legitimitet.
Zašto na tim promjenama nije inzistirao HDZ i nikada ozbiljnije u hrvatskoj javnosti nije ukazao na pogubnost cijelog niza ustavnih i zakonskih rješenja koje dramatično negativno usmjeravaju razvoj zemlje? Pogotovo, ako je manje, više opravdana percepcija ozbiljne javnosti da ovakav SDP i HNS sa satelitima kao što je u odnosu prema hrvatskoj državnosti veoma opasni IDS, zatim otvoreno neprijateljski SDSS, nastoje ostvariti Račanovu antisuverenističku političku platformu hrvatske budućnosti.
HDZ je u većini slučajeva, kada bi izgubio izbore, bio zabavljen sam sobom, a kada su i imali prigodu spriječiti neka od tih zakonskih i ustavnih rješenja, niti su mogli, kao prilikom promjene Ustava 2010. godine, jer su bili ucijenjeni, niti su vodili računa o dalekosežnim posljedicama, jer ih nije bilo briga što će biti za deset godina.
Takva politika i neodgovorno ponašanje omogućilo je Račanu da bez velikih potresa, a uz potpunu kontrolu najvažnijih medija, usmjeri Hrvatsku na minuciozni plan ostvarivanja namjera iz prijedloga njegove Ustavne odluke o razdruživanju i istodobnom početku pregovora s državama bivše Jugoslavije 25. lipnja 1991. godine.
Vidljivije je upravo danas, više i jasnije nego ikada, da je Račan kroz cijelo razdoblje samostalnosti Republike Hrvatske bio – politički konzistentan. Nikada nije odstupio od programskih ciljeva koji su potpuno koalirali s, prije svega, britanskim regionalnim namjerama definiranim odmah nakon priznanja Republike Hrvatske.
S druge strane, iako se HDZ potpuno oslanjao na Tuđmana i njegovu viziju, u toj stranci, zapravo, nitko nije imao snage, čak i kada je strateški promišljao određena ustavna i zakonska rješenja, nametnuti protuđmanovski princip i okvire razvoja i jačanja hrvatske državnosti. To samo potvrđuje da je HDZ mogao biti efikasan nacionalni pokret samo pod vodstvom državnika kao što je bio Tuđman. Stranka je naučena na takvo vodstvo i nije nikada razvijala drukčiji princip djelovanja i postavljanja u ključnim trenucima.
Račan je fantastično znao deklarativno umiriti hrvatsku javnost.
Misli li još uvijek netko da je službena politika samo ono što radi Vlada, predsjednik Republike ili parlamentarne stranke i ono što deklarativno poručuju ili zastupaju?
Smiješno.
Dok se Milanović, kad mu to treba, kao uoči izbora, trudi predstaviti nacionalnim zaštitnikom i domoljubom, vjernim zaštitnikom hrvatske državnosti i predstavlja se kao hrvatski političar i državnik, istodobno financira stotine udruga, medija, institucija, osoba svih zvanja i djelovanja koji upravo na temelju te financijske i medijske potpore sustavno provode politiku relativizacije, okrivljavanja, sotonizacije i dekonstrukcije hrvatske državnosti i njenih ključnih simbola.
Samo jaka nacionalna vlast
Čak i kada političari sasvim drukčije govore, na taj način praktično pokazuju kakvu politiku stvarno vode.
Zaključno, Hrvatska je danas samo pred jednom dvojbom – hoće li se nastaviti snažniji ili manje snažan destruktivni trend uništavanja hrvatske suverenističke političke platforme? Ako Vladu formira Milanovićeva koalicija, Republika Hrvatska će u najvećoj mogućoj brzini nastaviti juriti prema uništenju nacionalne državnosti. Ako formira Vladu HDZ i njegova koalicija, ništa neće moći promijeniti, jer će morati djelovati vrlo slabi, bez ikakvih političkih vizija i prije svega snažnih osoba, u potpuno neprijateljskom medijskom i društvenom okruženju.
Definitivno sići s Račanove ceste, može samo jaka nacionalna vlast.
