Nema Hrvata u iseljeniÅ¡tvu koji ne sanja o povratku u svoju domovinu, ali Äim se probudi iz sna realnost predoÄi sve mogućnosti i nemogućnosti za donoÅ¡enje odluke o povratku. U tom sluÄaju dolazi do odgaÄ‘anja odluke, a svako odgaÄ‘enje donosi posljedice; neosjetno godine prolaze, zdrastveno se stanje pogorÅ¡ava, jer starost je neizljeÄiva bolest, pa viÅ¡e i nije rijeÄ o odgaÄ‘anju nego o konaÄnoj odluci – nema povratka u Hrvatsku.
ÄŒinjenica je, da se Hrvati iz emigracije, odnosno dijaspore ili iseljeniÅ¡tvu, nisu vratili u Hrvatsku ni u najminimalnijem broju, Å¡to je u nacionalnom smislu porazno i u politiÄkom pogledu razoÄarajuće. Vlada u Hrvatskoj najprije se trebala pobrinuti za dolazak Å¡to većeg broj doseljenika, odnosno povratka iseljenih Hrvata, potom stvoriti uvjete da zaustavi nova iseljanja iz domovine. Na žalost: malo se iseljenika vratilo, a mnogo se Hrvata iselilo.
Moramo biti iskreni i iznijeti istinu, da je najveća prepreka za taj propust bila – politika. Naime, obnaÅ¡atelji vlasti u RH nisu mogli zamisliti emigrante, jer su jugoslavensko-komunistiÄke vlasti utuvili u razum hrvatskog Äovjeka, da je hrvatska emigracija – ustaÅ¡ka, a ustaÅ¡e su ”zveri”; nepopravljivi neprijtelji države i naroda. Istini za volju, bili su u pravu, da smo bili nepopravljivi neprijatelji države Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda, ali nismo bili neprijtelji svoga naroda, Äak ni neprijateljih drugih, susjednih naroda – uvjetno da žive u svojim samostalnim državama.
Mrtvi Tito ponovo umro!
Evo, tekom sada (18. 3. 2015.), uklonjen je mrtvi Tito i Jovankina ostavÅ¡tina sa PantovÄaka, iz Vile u kojoj su obitavali predsjednici demokratske Republike Hrvatske: Franjo TuÄ‘man, Stjepan Mesić i Ivo Josipoivć. Dakle, trebalo je Äekati 20 godina da doÄ‘e Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica koja nije bila opterećena proÅ¡lošću, da ukloni sve memorabilije propale države: jugoslavenstva, komunizma, ÄetniÅ¡tva, ”antifaÅ¡izma”, balkanÅ¡tine, regionalizma i – srboslavlja iz Ureda Predsjednika Republike Hrvatske!
OtiÅ¡ao je iz Prijestolnice simbol jugoslavenstva i ubojica hrvatskog naroda u ÄaÄ‘avi muzej, kako su prenijele i svjetske agencije. Ali, u Hrvatskoj su ostali rudimenti (Kukuriku koalicija, režimske udruge i mediji) koji su zbog prilagoÄ‘avanja demokraciji, promijenjenim životnim prilikama, izgubili svoju pravu funkciju ”antifaÅ¡ista” i ostali bez onoga Å¡to je prestalo postojati – zakržljali. Za mnoge ”graÄ‘ane” u Hrvatskoj Tito joÅ¡ ”živi” i nakon 35 godina smrti, tek su neki shvatili kad su vidjeli njegovu bistu u sanduku, da je unatoÄ svemu – mrtav!
Dan nakon izbacivanja posmrtnih ostataka Tita iz PantovÄaka, Milanović je sa suzama u oÄima rekao: ”To je povijest traume, uspjeha, suza, krvi, sreće i nesreće. U kojoj su oslobodili dijelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskoj, a nisu bili…(?). To je predsjednik TuÄ‘man jako dobro razumio, ne samo po bistama i gestama, nego i po onome Å¡to je pisao. I u tome se razlikuje državnik od manipulatora”, zakljuÄio je neotitoist. Titu se odaje priznanje da je oslobodio djelove Hrvatske, koji su danas u Hrvatskij? ZaÅ¡to Milanović i drugovi Å¡ute o Titovim zaslugama za odstranjnivanje hrvatskih dijelova, koji dans nisu u sastavu Republike Hrvatske, negu su u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Država hrvatskog naroda jedino je bila cjelovita, u povijesnim i etniÄkim granicama, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kada je Poglavnik dr. Ante Pavelić, a ne Tito, nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943. godine, pripojio hrvatske krajeve u sastav NDH. Tko ne zna pravu povijest, treba je nauÄiti, jer jugoslavenska povijest je bila srpsko-komunistiÄka propaganda, a ne povijest hrvatskog naroda. Srbi i danas otuÄ‘uju hrvatske krajeve i kradu hrvatske znaÄajne ljude, Å¡to Milanovića uopće ne smeta!
Predsjednica izludila Milanovića
Milanovića toliko ne smeta Å¡to je Predsjednica RH razgovarala sa njemaÄkom kancelarkom Merkel u Berlinu o problemima u hrvatsko-njemaÄkim odnosima, nego Å¡to je Kolinda Grabar Kitarović kazala da je Tito bio diktator (i zloÄinac, op.a), te da podržava suÄ‘enje Perkoviću i MastaÄu za ubojstva hrvatskih emigranata u NjemaÄkoj. Milanovićai to smeta, Å¡to su Predsjednicu svih Hrvta svesrdno poÄastili državnici u njezinim nastupim posjetima izvan hrvatskih granica: u Sarajevu, u New Yorku i u Berlinu. (Napomena: Kolinda Grabar Kitarović je rekla, da će biti predsjednica svih Hrvata. Taj se pojam zlorabi i pogreÅ¡no tumaÄi. Naime, rijeÄ je o hrvatskim Hrvatima u domovini i svijetu, a ne o nehrvatskim ili antihrvtskim graÄ‘anima u Hrvatskoj.)
Predsjednika Vlade i SDP-a ne zabrinjava ni to, Å¡to je dobrom dijelom njegova zasluga za katastrofalno gospodarstvo, za iseljavanje mladih ljudi, meÄ‘u kojima se nalazi znatan broj sposobnih i talentiranih, koji traže posla u svijetu. Samo u NjemaÄkoj danas živi oko 250.000 hrvatskih iseljenika. Ima nas u Torontu preko 50.000, a koliko ima država u svijetu s velikim brojem hrvatskih gastarbeiter-a ne zna im se ni broja, od kojih će se tek mali broj vratiti da umru u domovini. Iz RH, u najnovije vrijeme, odlaze i najbolji hrvatski piloti u države Bliskog Istoka, gdje imaju pristojne plaće i bolje uvjete života. Milanovića jedino zabrinjavaju izbori, jer je okusio slast vlasti.
Kako zaustaviti iseljavanje Hrvata?
U Äovjeku ima, da se prosto izrazim, neÅ¡to prostog nagonskog uživanja – ako je dobro zbrinut neće se odlijepiti od doma. Da ljudi imaju pristojan život u Hrvatskoj, ne bi imali drskost u trbuhu, i malo bi se njih iselilo iz domovine. Ljudi koji prate tisak u Hrvatskoj zgražaju se s iznesenim Äinjnice, da ima toliki broj ljudi koji su optuženi, ali ne i osuÄ‘eni zbog pronevjera teÅ¡kih milijarde kuna; nitko ne vraća oplaÄkani novac i ukradenu imovine, od nacionalizaciju u vrijeme Tita pa na dalje!? Male ribe, tu i tamo, budu privedeni i plate neÅ¡to odÅ¡tete, da narod vide kao pravosuÄ‘e u RH ”dobro” funkcionira. Ali, velike ribe nesmetano plivaju po opustoÅ¡enoj Hrvatskoj.
Isto tako, u tisku i na malim ekranima, stalno se glorificiraju politiÄke i seksualne prostitutke, od Pusićke do Severine, od TerÅ¡eliÄke do Nives Celzijus, od Milanovića do Pupovca, od Mesića do Josipovića, kao da o njima ovisi ovozemaljski život! Sve ovo služi samo da se narod ima neÄim zabavljati u kafićima, jer i tako ljudi nemaju drugog posla. Usput reÄeno, piÅ¡e mi jedan prijatelj da su doÅ¡li lijepi proljetni dani i vrijeme je za neÅ¡to raditi u vrtovima i na njivama, ali to ne zanima naÅ¡e ljude, koji se Äak srame raditi na svojoj njivi. Kud god proÄ‘ete Hrvatska je pod korovom!
Nedavno sam bio u LjubuÅ¡kom, u krÅ¡nom zaviÄaju iz kojeg sam otiÅ¡ao prije Å¡est decenija, razoÄarao se kao i u prijaÅ¡njim posjetama, jer u tom kraju samo auta zuje i telefoni zvone; kafići puni dima, a pred kockarnicama dugi repovi Äekaju na red da kupe lutriju, pogode zgoditke na utakmicama ili da naÄ‘u sreću: dobar život bez rada. S druge strane, bacio sam pogled na LjubuÅ¡ko polje, koje je nekada bilo pravi misir, gdje su godiÅ¡nje bile dvije žetve. U mome djetinjstvu Äesto sam bio u polju, bilo da sam težacima ruÄak nosio, ili iÅ¡ao se kupati na rijeci VrioÅ¡tici, ali nigdje nisam vidio ledinu (neobraÄ‘enu zemlju), a sada nema nigdje obraÄ‘ene njive, nego sve je obraslo travom i draÄom, pa se viÅ¡e ne može u polje ni otići bez dubokih Äizama, jer polje je puno draÄe, trnja, zmija, žaba i zeÄeva.
Kad sam ovo ispriÄao prijatelju u Zagrebu, on mi kaže da je sliÄno u Zagorju, kao i u Slavoniji – velike povrÅ¡ine zemlje neobraÄ‘ene! Dakle, država mora uvoziti prehrambene namjernice i na njih troÅ¡iti veliki dio državnog proraÄuna, umjesto da država potiÄe ljude da obraÄ‘uju svoja imanja i osigura otkup voća, povrća i žitarica, onda ljudi ne bi iÅ¡li u europske i prekomorske zemlje raditi takve ili teže poslove u tuÄ‘ini.
Hrvatski Äovjek boluje od umiÅ¡ljenog ponosa. Naime, teÅ¡ko je pretpostaviti da jedan umiÅ¡ljeni gospodin može raditi u poljoprivredi, jer to je ispod njegovog dostojanstva – nije to za njega. Hrvati odu u tuÄ‘u zemlju i rade najprljavije i najteže poslove, ali kad doÄ‘u u posjetu svojima u Hrvatskoj ili BiH ne govore o teÅ¡kom radu nego o dobrom životu, a to je mamac drugima da i oni poÄ‘u njegovim putem u – bespuće. Slikaju se novo doÅ¡li Hrvati u Australiju, Novi Zeland i Kanadi u najljepÅ¡im mjestima, hvale se s visoklim plaćama, luksuznim autima, ogromnim vilama, dobrom životu, kao da su u raju zemaljskom. OÄito je da državne vlasti imaju svoje ljude, koji ”pronaÄ‘u” dopisnici režimskog VeÄernjeg lista i truju narod u Hrvatskoj s lažnim informacijama. ZaÅ¡to ne piÅ¡u o teÅ¡kom životu, ne samo novodoÅ¡lih dosljenika, nego naroda općenito. Hrvati koji su doÅ¡li u Toronto, većinom imaju neku rodbinu, ”starosjedioce” koji su im pomogli naći smjeÅ¡taj i posao, ali oni to neće priznati. ÄŒim poÄnu raditi kupe skupe automobile na otplatu, upadnu u kredite i postanu robovi demokratskog kapitalizma.
Kanada je velika zemlja, u kojoj je poljuprivreda na najviÅ¡em stupnju proizvodnje, a poljoprivrednici su, u punom smisli rijeÄi – gospoda. U proljeće obrade zemlju sjedeći na traktorima, ljeti zalijevaju povrće ugraÄ‘enim vodenim instalacijama, a u jesen obave žetvu sjedeći na kosilicama. Onda ta seljaÄka gospoda odlaze na viÅ¡emjeseÄne odmore u najluksuznije destinacije u svijetu. DoÄim, Äinovnici, tvorniÄki radnici i državni službenici imaju par tjedana odmora, a cijelu godinu su u zatvorenom prostoru i guraju dim i praÅ¡inu. Neki od njih idu na tjelovježbu, da budu u kondiciji; poljoprivrednici su uvijek u kondiciji, nabreknutih miÅ¡ića i rumenih obraza. Tko je ovdje pravi gospodin, tko je pomoćna snaga, a tko je obiÄna budala?
Nenarodna vlast je kriva za bijeg Hrvata
U državama u kojima je narodna Vlada na vlasti, tu se traže rijeÅ¡enja za sve probleme naroda, a meÄ‘u prvima je životno osiguranje, zbrinjavanje ljudi na radnim mjestima, uredno plaćanje radnika za pristojno uzdržavanje svojih obitelji; socijalno i zdrastveno osiguranje i slobodno upravljanje viÅ¡kom svojih proizvoda. OÄito je da su najnaprednije one države u kojima je poljoprivreda produktivna, posljediÄno tome i industrija napreduje, a potom tehnika stiže svoj vrhunc. Vlada u RH prekasno će doći pameti!
Država je odgovorna za slobodu govora, a ne kontrolu medija; kontrolu sredstava priopćavanja nadgleda pravosuÄ‘e, koje budno prati vjerodostojnost informacija i kažnjava krivitvorstvo i provokacije. U takvim ureÄ‘enim druÅ¡tvenim sustavima nema mjesta za privilegirane politiÄare ili kriminalce. U takvim se sredinama odgajaju ljudi Ävrsta karaktera, radnih navika i poÅ¡tenog življenja.
Dosta je bilo izbjegavanja odgovrnosti za druÅ¡tvene i gospodarske nedaće u Hrvatskoj, jer svaki Äovjek je odgovoran za sebe i za zajednicu. Ne može nitko biti izuzet od osobne odgovornosti. Nije politika samo za politiÄare, nego politika je narod, te zbog loÅ¡e politike snose podjednaku odgovornost oni na vlasti, sveukupni narod i svaki pojedinac. Ipak, najveća je odgovornos na Vladi, jer narod bira svoje zastupnike u Sabor i od njih oÄekuje najviÅ¡i stupanj odgovornosti za boljitak života u državi.
PolitiÄki preokret u RH
Ako Vlada ne ispunaja svoja obećanja, programe i oÄekivanja naroda, onda tu Vladu treba svrgnuti s vlasti i birati nove zastupnike, ali u tom sluÄaju treba voditi raÄuna koga se bira: ljude iz poražene vlade ne smije se ponovo birati. ProÅ¡li su predsjedniÄki izbori, i dobili smo najbolju osobu u Hrvatskoj Kolindu Grabar Kitarović za prerdsjednicu RH. Ona je baÅ¡ za svakog Hrvata i Hrvaticu, a ne ambiciozna HDZ-ovka, kako kukurikovci potenciraju. Dakle, slobodnim izborom izbacili smo bivÅ¡eg (ne)hrvatskog predsjednika Ivu Josipovića, koji je nanio neprocijenjivu Å¡tetu hrvatskom narodu u državi i u svijetu. Josipović je izbaÄen iz vlasti, ali treba odgovarati pred sudom za zlodjela koja je poÄinio tijekom svoga predsjedniÄkog mandata. Isto tako treba pred sud staviti i Stjepana Mesića, koji je odgovoran za veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, a takve se izdajice u mnogim državama Å¡alje na elektriÄnu stolicu, ili doživotnu robiju. Ako Mladen Bajić postane sudac Ustavnog suda onda će Mesić i Josipović, kao najveći ”antifaÅ¡isti”, biti predloženi za Nobelovu nagradu!
Ovaj politiÄki preokret u Hrvatskoj trebao bi biti uzor za skidanje aktualne vlasti u RH, jer od njihovog kukurikanja samo oni u vlasi i pri vlasti imaju koristi, pljaÄkaju i obmamljuju hrvatski narod. Stoga treba na sljedećim izborima bez ikakvog izvlaÄenja i traženja opravdanja izići na biraliÅ¡ta i glasati za nove ljude koji su svojim životom dokazuju nacionalnu svijest i ljudsku odgovornost. Hrvatski narod ima solidnu vodstvo i domoljubnu stranku, koja se je dokazala u Domovinskom ratu, posebice u Bljesku i u Oluji, vjerojatno će s istom takvom odluÄnošću izvesti hrvatski narod iz ovog politiÄkog i gospodarskom brloga. U protivnom, iz Hrvatske će se iseliti Hrvati a u Hrvatsku će se doseliti izbjeglice iz IstoÄne Europe, Afrike i Azije, koji će hrvatsko puÄanstvo vremenom svesti na nacionalnu manjinu, jer oni koji dolaze u naÅ¡u zemlju ne žele prihvatiti hrvatske vrijednosti, neće se asimilirati, ali će povećati populaciju u Hrvatskoj – ali bez Hrvata. Klet će nas grobovi naÅ¡ih predaka zbog bježanja s njihovih ognjiÅ¡ta! Longe fugit, quisquis suos fugit. (Daleko bježi tko god od svojih bježi.)
ZakljuÄan misao
U predgovoru knjižice Nema povratka u mirnu Hrvatsku (*), tiskanoj prije skoro 20 godina, nalaze se razlozi koji su i danas aktualni, ne samo za nepovratak iseljenih Hrvata nego i za masovno iseljevanje iz Hrvatske: Hrvatska će ostati bez Hrvata.
– U ovoj knjižici će svatko sebe prepoznati, vidjeti sebe bez imalo uljepÅ¡avanja. Vidjet će i svoje susjede, sunarodnjake, predstavnike vlasti i one koji su mu nudili prazna obećanja. A Å¡to je najbitnije, ustanovit će da li je on potencijalni povratnik u Hrvatsku, te ako jest, zaÅ¡to je donio tu odluku i naÅ¡to sve treba biti pripravan u ostvarenju tog životnog cilja….
Ovo je zasigurno jedan od onih tekstova kojeg Hrvat emigrant (ili iseljenik) treba proÄitati, kako bi mogao shvatiti suÅ¡tinu svoje sudbine ako se odluÄi ostati u tuÄ‘ini, te uz koju cijenu i Å¡to ga Äeka ako se vrati u domovinu.
Isto tako, nositelji vlasti u Hrvatskoj trebat će pomno proÄitati ovu analizu kako bi mogli uspjeÅ¡nije ukloniti nepotrebna opterećenja; uskladiti zakone o povratku s potrebama povratnika, umjesto zakonomjernih uvjeta o povratku.
Rudi Tomić / Toronto
(*) Rudi Tomić: Nema povratka u mirnu Hrvatsku – Hrvatskog puta,Toronto 1996.; Pogled s Torontskog tornja – Ziral, Mostar, 1998