Iznimna je briga ovih dana iskazana za novog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Roberta Kohorsta. Pitaju se, uz posprdne komentare, velikani hrvatskog novinarstva i vrsni znalci vanjske politike u hrvatskim mainstream medijima: Hoće li se Robert snaći?
Guglaju ga pa im je još više smiješno.
Robert nikad nije vodio RTL-ove vijesti, nije vodio čak niti izbor za Miss Krapine ili Benkovca, nije prošao diplomatski tečaj kod Bude Lončara. Nema bogatu diplomatsku praksu poput iskusnih hrvatskih veleposlanika: kiseljenja zelja i pravljenja vina u podrumu veleposlanstva, vješanja Titovih slika po veleposlanstvima Republike Hrvatske, skidanja hrvatskih zastava na hrvatske državne blagdane, podržavanja hrvatskih protivnika u sporovima s Hrvatskom, poticanja haaškog tužiteljstva da dokrajči Herceg-Bosnu i Hrvate u BiH…
Ne dijeli mišljenje velikog hrvatskog vojnog analitičara ŽakaTabaka, koji otvoreno kaže da on Donalda Trumpa uopće ne smatra ozbiljnim političarem. Pa zbilja, što uopće zna taj Robert kojeg nam šalju Donald Trump i Rex Tillerson?
Kako će uopće moći zamijeniti takvu profesionalku kakva je bila Julietta Vals Noyes, koja je u svojim istupima i postupcima, promovirajući dosljedno ne samo američke državne interese, već i politički diskurs svog prijatelja Baracka Obame, nerijetko djelovala kao glasnogovornica Milorada Pupovca, SAB-a i cijelog antifa kompleksa u Hrvatskoj, kao dijela globalnog neoboljševičkog pokreta?
Hoće li taj Robert, kojem velikani hrvatskog novinarstva ne uspijevaju izguglati čak niti neku sočnu sličicu s instagrama, uopće znati sići s aviona i doći do Buzina? To su pitanja s kojima hrvatski mediji prvi put dočekuju jednog američkog veleposlanika.
Svi su dosadašnji, naime, bili apsolutno dobrodošli i neupitni. Što je i primjereno. Neki od njih su za Hrvatsku integraciju u zapadni svijet učinili više nego što je to od predstavnika druge države pristojno očekivati.
Poput Roberta Bratkea koji je iznimno zaslužan za hrvatsko članstvo u NATO-u ili Jamesa Folleya bez čijeg osobitog angažmana vjerojatno ne bismo ušli u EU. Pokojni Larry Rossin nam je u vrijeme Račan-Mesićeve vladavine pokušao pomoći da u savezništvu sa SAD-om riješimo svoje probleme s Haaškim sudom, ali tadašnjoj je hrvatskoj politici bilo važnije dosljedno kritizirati američkog predsjednika Georgea Busha, nego štititi vlastiti nacionalni interes. Važnije joj je bilo inzistirati da američki zapovjednici ne budu izuzeti iz nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u nastajanju, nego zaštititi svoje zapovjednike od manipulacija i zloporaba djelatnoga Haaškog tužiteljstva za bivšu Jugoslaviju.
Ali niti jedan dosadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj nije bio niti približno tako pozicioniran u samom vrhu američke države, da izravno može nazvati i šefa State Departmenta i predsjednika SAD-a, kao što Robert Kohorst može nazvati Rexa Tillersona i Donalda Trumpa. A to je posebna vrijednost kod veleposlanika država poput SAD-a – da su veza s Trumpom, a ne s desk-officerom u State Departmentu.
Takve, politički imenovane veleposlanike SAD tradicionalno šalje na nekoliko najjačih veleposlaničkih mjesta poput Londona, Moskve, Pekinga, Pariza, ponekad Tel Aviva ili Berlina i samo u države od najvišega političkog prioriteta. Hrvatska nikad dosad nije bila niti približno tom krugu.
Donald Trump će, sudeći prema dosadašnjim postupcima, malo proširiti tu listu politički imenovanih veleposlanika. Ali i tu je Hrvatska zauzela mjesto daleko iznad svoje kategorije. Pitanje je dakle zašto Robert Kohorst, doktor prava, iznimno uspješni američki poslovni čovjek, blizak samom vrhu američke vlasti dolazi na mjesto veleposlanika u Hrvatskoj?
Razlog jamačno nije njegova želja da si poveća kućni proračun. Ili da si poveća auto. Jedan od razloga bi mogao biti pogurati realizaciju LNG terminala na Krku i druge projekte sukladne koncepciji smanjenja ovisnosti srednje Europe o ruskom plinu i drugim energentima. Drugi bi razlog mogao biti blizak pogled na rasplet i raspad “Agrokora”, preko kojeg se kontrolira, ne samo proizvodnja i distribucija hrane u jugoistočnoj Europi već je to i geopolitičko pitanje dugoročnog nadzora nad pojedinim teritorijima poput Slavonije i Baranje. Sljedeći bi razlog moglo biti jačanje već započete vojne suradnje Hrvatske i SAD-a, koja podrazumijeva i njezinu gospodarsku komponentu. A iznad svega je poruka da je u Trumpovoj europskoj politici Hrvatska postala vrlo značajna destinacija i da se SAD na velika vrata vraća u jugoistočnu Europu.
Dodatno to potvrđuje i imenovanje Denisa Hearnea, specijaliziranog za antiterorističke politike i operacije, za zamjenika OHR-a u BiH. Izvjesno je da se domaćim političko-energetskim lobijima, kojima je Amerika u srcu, ali ruski novac duboko u džepu, taj prekooceanski poziv na partnerstvo i zaokret neće osobito svidjeti. Zato mene uopće ne brine hoće li Robert Kohorst znati zastupati američke interese u Hrvatskoj.
A još manje hoće li naći put do Buzina. Ali se pitam hoće li u hrvatskoj politici biti dovoljno pameti, vizije i snage da ugradi hrvatske interese u novu američku europsku politiku? Hoće li pobijediti Hrvatska u glavi? Ili Rusija u džepu?
