Iako će možda nekim zvuči paradoksalno, ali većina nedaća i problema s kojima se danas suočavaju Hrvati u BiH imala je, nakon 2000. godine, prešutni blagoslov vlasti u RH.
Za Hrvatsku je, dok se kretala trnovitom stazom prema članstvu u EU, “istočni grijeh” bila BiH i Hrvati u BiH. U tu temu se jednostavno nije smjelo dirati, pa makar Hrvate u BiH preglasavali, marginalizirali i sustavno majorizirali. Dok se sve to događalo pojedini hrvatski političari, na najvišim pozicijama, upućivali su Hrvate da se sa svojim problemima obrate onima koji su ih sustavno i otvoreno pokušavali majorizirati.
Ovo je jedna od najsramotnijih epizoda iz novije hrvatske povijesti, sramota koja je, nažalost, nanijela i opipljivu štetu kompletnom nacionalnom korpusu Hrvata u BiH. Ta šteta je danas vidljivija i opipljivija nego ikada, a mjeri se u desecima tisuća Hrvata iz BiH koji su napustili svoja vjekovna ognjišta, nakon 2000. zahvaljujući toj i takvoj politici službenog Zagreba, ali i pritiscima iz Sarajeva i Banja Luke.
Za razliku od distanciranja RH od Hrvata u BiH, službena srbijanska politika nikada nije, ma koja politička opcija bila na vlasti u Srbiji, propustila naglasiti svoju predanost zaštiti Srba u BiH i entiteta Republike Srpske. Srpska politika u BiH ima konstantu i ona se uglavnom svodi na očuvanje pozicija stečenih ratom i zagarantiranim Daytonskim mirovnim sporazumom. Službeni Beograd će, kao i Banja Luka, na tome inzistira u svakom istupu na ovu temu.
Pozitivna promjena hrvatske politike prema BiH započinje još za vlade Zorana Milanovića koji potpuno prekida veze s SDP-om BiH, čiji je tadašnji kandidat Željko Komšić uzurpirao, nelegalno, poziciju hrvatskog člana predsjedništva BiH. Potpuni otklon od prijašnjih destruktivnih politika u BiH Hrvatska radi odlaskom vlade Zoran Milanovića u kojoj je zagovornik starih politika prema BiH bila Vesna Pusić te odlaskom Ive Josipovića s Pantovčaka.
Novu, proaktivnu, politiku prema BiH predvodi predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović koja je najagilnija i najbolje prepoznaje povijesni trenutak za Hrvate u BiH. Tu se prije svega misli na izmjenu izbornog zakonodavstva u BiH kojim bi se osigurala ustavna ravnopravnost i legitimnost političkog predstavljanja Hrvata u institucijama BiH. Također, izmjenama koje predlažu hrvatski predstavnici u BiH osigurala bi se zaštita od dosadašnjeg preglasavanja i biranja hrvatskih političkih predstavnika glasovima Bošnjaka.
Da je hrvatska politika prema BiH u dobroj mjeri evoluirala dokazuje i prošli izborni ciklus unutar SDP-a, koji je promijenio vodstvo, ali ne i službeni stav prema hrvatskom pitanju u BiH. Od vitalnog je značenja za hrvatski narod u BiH da Republika Hrvatska u narednom razdoblju, ukoliko i dođe do smjena vlasti u Banskim dvorima, zadrži konstantu svoje politike prema BiH.
Ta konstanta koja je vidljiva u posljednje vrijeme kod svih značajnih političkih snaga u RH ozbiljno je uznemirila Bošnjake i njihove političke predstavnike, bilo u SDA, SDP-u ili DF.
Bošnjački mediji gotovo jednoglasno nariču za vremenima Stipe Mesića i Vesne Pusić koji su onako elegantno ismijavali Hrvate u BiH držeći uvijek političku stranu Bošnjaka u hrvatsko-bošnjačkim sporovima.
Danas, kada su takve politike u Republici Hrvatskoj na stupu srama, a predvodnici takvih politika u ropotarnici povijesti, bošnjački mediji pokrenuli su neviđenu kampanju sotoniziranja RH.
Naslovi o navodnoj fašizaciji i retuđmanizaciji Hrvatske koja tobože želi raskomadati Bosnu konstanta su BiH svakodnevnice. Također, pažljivi analitičari u BiH medijima (u većini slučajeva ekspoziturama nekadašnjeg zloglasnog AID-a) iščitavaju obavještajni rukopis prikazivanja BiH Hrvata kao elemenata provođenja ruske politike na Balkanu. Sve je to u cilju zauzimanja što boljih startnih pozicija pred administracijom SAD-a i EU pred početak pregovora o neminovnoj reviziji izbornog sustava, ali i teritorijalnog ustroja BiH.
Pred hrvatskom diplomacijom je zadatak lobirati kod EU da hrvatsko stajalište o BiH postane i službeno stajalište Europske komisije. Kako hrvatski europarlamentarci znaju svoj posao svjedoči nekoliko rezolucija Parlamenta EU koje su nedvojbeno osudile i separatizam i centralizam u BiH, a kao poželjni model istaknut je federalizam – upravo ono što hrvatska politika u BiH zagovora.
Za kraj, najmanje što službeni Zagreb može napraviti za Hrvate u BiH, kako bi se iskupio za sve one pogrešne politike od 2000. pa sve do nedavno, je da bude glasnogovornik stavova BiH Hrvata na međunarodnoj pozornici.
Željko Primorac
