Pjevač Zdravko Čolić uvijek je isticao da je Sarajlija, a u očevini, Vlahovićima, bio je samo jednom.
Zdravko je, zna cijeli Balkan, rođen u Sarajevu i svi ga smatraju Bosancem, a u stvari je čist Hercegovac – i majka i otac su mu Hercegovci. Sam Čola je rijetko pričao o svojoj obitelji, tek nekoliko puta je spominjao Trebinje i Stolac, majčino rodno mjesto Trebinjske šume, ali Vlahoviće nikada. A Čolići su baš iz Vlahovića, jedno od većih sela, 15 kilometara od Ljubinja. Bilo je tu nekada više tisuća duša, škola, crkva, a sada u njemu živi tek dvoje starijih i Milivoje Čolić (49), jedan od rijetkih koji se vratio u selo i tu živi, tik uz poveliku kamenu kuću gdje su rođeni Zdravkovi otac Vlado, djed Dušan.
Na njima su još originalna vrata, katanac, krov se skoro urušio, ali još ponosno prkosi vremenu, vjetru, kiši i čuva glasove prošlosti. Obrasla je u travu, jedna strana je skoro srušena, ali odolijeva, čak i posljednji potres nije uspio pokoriti je.
‘Evo, ovo je kuća. Tu je rođen Vlade. Ovo je, vidi se, turska gradnja. Knez sela je bio u ovoj kući. Čola ti je od te familije, od posljednjeg kneza iz sela, Čolići su bili kneževi (upravljali selom, p.a). Kneževi su bili, gdje su bili Turci. Ulazilo se s gornje strane, dole je bila stoka, gore je čeljad spavala. Šćepan je bio zadnji knez Čolića, to je Zdravkov pradjed. Čola ti ovdje nije rođen, on je jednom došao, bio prije deset godina s bratom. Djed mu se iselio u Topolovac, a Vlado, njegov otac, bio je u Sarajevu u policiji. Po meni, nisam ni siguran da Zdravko vjeruje kako je odavde’, kroz osmijeh priča Milivoje.
‘Iz te kuće, tu je knez stolovao, pobjegli su svi Čolići naši, bježali ljudi, i ne samo Čolići, nego svi iz sela od Turaka u Crnu Goru. Kada su se vratili, nama vrata na polači, po starinski su tako zvali kuću. Prepoznali su ih u Bitulji Donjoj, Turci odnijeli, to su muslimanska sela do Stoca, oni otišli, skinuli ta vrata i vratili ih’, ispričao je Milivoje, ponosan na svoje Čoliće.