Ovih dana obilježit će se 25 godina od osnutka Hrvatske Republike Herceg Bosne (osnovana 28. kolovoza 1993. godine). Bila je to administrativno-pravna jedinica unutar Bosne i Hercegovine putem koje su se Hrvati u BiH samoorganizirali kako bi se zaštitili najprije od argresorskog djelovanja srpske JNA, a kasnije i od bošnjačke Armije RBiH.
U vrijeme dok je postojala, HRHB bila je za Hrvate jedini slobodni teritorij u BiH, odnosno prostor unutar države na kojem Hrvati nisu sustavno ubijani, progonjeni, na kojem im nije paljena i oduzimana imovina, na kojem nisu strepili za vlastite živote. Bio je to prostor kakve-takve “pravne države” na kojem su pripadnici drugih naroda imali pravo živjeti; u Herceg Bosni ni Bošnjacima ni Srbima nije oduzimana imovina, civili nisu sustavno progonjeni, niti se provodilo sustavno etničko čišćenje.
Iako ove tvrdnje u srpskoj i posebice bošnjačkoj javnosti mogu izgledati kontroverzno, čak i neprihvatljivo, za njih postoje brojni dokazi. A ti dokazi se najbolje vide upravo danas. Dovoljno je samo proći hrvatskim selima koja su tijekom rata bila pod kontrolom VRS i ARBiH i zorno će se vidjeti što se to tijekom rata događalo. Samo u Bugojnu je doslovno ugašeno najmanje 10 hrvatskih sela – u njima više ne živi niti jedna jedina osoba. U nekima nije obnovljena niti jedna jedina kuća.
S druge strane, u jednom Livnu zbog rata nije ugašeno niti jedno jedino bošnjačko selo, kao ni u Ljubuškom, Tomislavgradu, Uskoplju, Prozoru…
Tijekom rata hrvatski civili su recimo iz Bugojna pješice, preko Kupresa, otišli u Herceg Bosnu jer su se opravdano bojali za svoje živote. Oni koji su ostali u Bugojnu i pali u ruke bošnjačke ARBiH najbolje znaju kako im je bilo.
Naravno, ni Herceg Bosna nije bila nikakva arkadija u kojoj su tekli med i mlijeko, ali je činjenica da je tijekom 1990.-ih godina to bio ekonomski najprosperitetniji prostor u BiH, a dijelom je to i danas. Dovoljno je uporediti gospodarstvo primjerice Gruda i Jablanice.
Herceg Bosna je imala svoje grijehe – ratni zločini na tom prostoru se jesu dogodili. Logori za ratne vojne zarobljenike jesu postojali. Civili jesu stradavali. Mnogi od njih jesu protjerani, ali to se nije radilo sustavno. Naime, bošnjački civili jesu protjerivani iz zapadnog dijela Mostara, ali nisu ni iz Livna ni iz Tomislavgrada ni iz Ljubuškog. K tomu, na teritorij Herceg Bosne ljudi su se nesmetano vratili, što se ne može reći ni za današnju Republiku Srpsku a niti za teritorij koji se tad zvao RBiH.
Štoviše, na te prostore povratak je sustavno sabotiran. No, to su činjenice koje se prešućuju. Isto tako, ogromna većina zločina počinjenih na prostoru HRHB je procesuirana, počinitelji, kao i naredbodavci kažnjeni, što opet nije slučaj s drugim stranama. Posebno kad je riječ o zločinima počinjenima na područjima koje je kontrolirala bošnjačka ARBiH. Do dana današnjeg ti se zločini kvalificiraju kao “incidenti”, pokušava se prikazati da su Hrvati sami sebe protjerivali i slične trećerazredne gluposti.
U međuvremenu, Herceg Bosna je, u dobroj vjeri, ugašena, odnosno ugrađena u Federaciju BiH, hrvatsko-bošnjački entitet formiran od teritorija koji su se zvali Republika BiH i Hrvatska Republika Herceg Bosna.
Danas je vidljivo da je to bila ključna greška hrvatskog političkog vodstva, jer otkad nema Herceg Bosne nema ni političke ravnopravnosti hrvatskoga naroda u BiH. Danas su Hrvati u BiH na rubu gubitka svog političkog subjektiviteta. Prevedeno, uskoro bi mogli postati građanima drugog reda u zemlji u kojoj su im djedovi živjeli stoljećima.
Upravo ta činjenica ponovno u fokus vraća ideju Herceg Bosne, i to ne kao teritorijalne jedinice unutar BiH, kakve su FBiH i RS, nego kao ideju slobode i političke ravnopravnosti hrvatskoga naroda na prostoru cijele države. To je ono što Herceg Bosna znači hrvatskom narodu danas.
Dok su i RS i FBiH zapravo tamnice, jer u RS su Hrvati sva prava davno izgubili (ako su ih ikada i imali) a u FBIH su na pragu gubitka političkih prava konstitutivnog naroda, Herceg Bosna se vraća u fokus kolektivne svijesti hrvatskoga naroda upravo kao ideal slobode koju danas gubimo.
Dok su god Hrvati u BiH na rubu toga da postanu građanima drugog reda u vlastitoj domovini, ideja Herceg Bosne će jačati. Jer ako se Hrvate izgurava (i to doslovno) iz BiH, odnosno njenih institucija, ako im se oduzima pravo na odlučivanje o vlastitoj sudbini u zajedničkoj nam domovini BiH, onda Hrvati nemaju izbora nego oživljavati ideju Herceg Bosne.
Ta se ideja već jednom pokazala uspješnom i zaštitila je hrvatski narod u mnogo težim okolnostima, najprije od agresije srpske JNA a potom i od bošnjačke ARBiH potpomognute bliskoistočnim i sjevernoafričkim “svetim ratnicima” u javnosti poznatima i pod nazivom “mudžahedini”. Ti ljudi (mudžahedini) kasnije su globalno postali poznati po terorizmu organizacija Al Qaeda i ISIL.
Hrvati neće odustati od ideje vlastite političke ravnopravnosti u BiH, jer vlast proistječe iz naroda i narodu pripada, a Hrvati su konstitutivan (tvorbeni i ustavotvorni) narod u BiH. Svoju samobitnost i odlučivanje o vlastitoj sudbini Hrvati će ostvarivati na ovaj ili na onaj način – ili kroz ravnopravnost u BiH ili kroz Herceg Bosnu.
Sloboda i pravo na odlučivanje o vlastitoj sudbini je neotuđivo pravo svakog naroda na svijetu, bez obzira na to što nas neki pokušavaju uvjeriti u suprotno. Stoga će i Herceg Bosna u kolektivnoj svijesti nastaviti živjeti sve do onog trenutka dok hrvatski narod ne bude u potpunosti ravnopravan konstitutivni narod u BiH.
