Idemo u Zagreb

0
939

Negdje u magli, negdje u sjeni ostat će sami i zaboravljeni. Jesmo li mi Hrvati dostojni naših djedova, naše tragične povijesti, našeg političkog usuda i svoje povijesne sudbine?

Odgovori se još uvijek ne naslućuju. Ili?!

 piše: Marko Tokić

Nitko više i ne zna kada su započeli stopostotni hrvatski ratni vojni invalidi svoj protest u Savskoj, kao i sve u Hrvatskoj postaje nevažno i prolazno što ne ispunja šopingholičarske naslade, znatiželju voajera koji poput kanibala hrane vlastitu dušu tuđom nesrećom i bijedom ili pak ne utažuje glad za iluzijom raja u kojoj sve možeš biti i sve možeš imati (i use i na se i podase ili nadnase kako ti se svidi). Ispražnjeni od stvarnosti i zbilje života događamo se u ritmu realytija (od onih u kojima se rasprodaje vlastita intima i ponosi se onim čega bi se pametan stidio do onih u kojima se iskazuju određene vještine da bi se stvorio krkljanac u kojem je pobjeda sve ili ništa a taština i ego rastu i hrane se svojim trenucima slave). Zalijepljeni za ekran ili ekrane gledamo i najveće glumce među glumcima ljude koji bi u normalnim okolnostima radili ozbiljan posao vođenja poslova za opće dobro (vodili i usmjeravali državu i narod) kako još uvijek biju bitke iz Drugoga svjetskoga rata i kako unatoč i više od pola stoljeća odmaka nije dovoljno da se to prepusti znanosti nego se ostrašćeno ispaljuju meci mržnje od strane pobjednika u one koji bi kao krivci još uvijek morali šutjeti čak i o nepotrebnoj uporabi sile (jer rat je bio završen), o stradanju nevinih (zar Hrvat samim tim što je Hrvat već nije krivac i zaslužio kaznu), o smrtnim presudama bez suđenja tisuća i tisuća onih koji nemaju grobova ni imena jer su zatrpani u rudarskim oknima, kanalima, pokriveni jezerima da se zaboravi, da im se trag zametne i spomen zaboravi. I tako dok jašu konji apokalipse i djeca komunizma nas uvjeravaju da je normalno što i danas postoji gotovo jednak broj primatelja partizanskih (i udbaških i jugooficirskih) i braniteljskih mirovina (onih zbog kojih je na hrvatsku državu pao teško breme njihova izdržavanja i kojega ona ne može podnijeti). Jeste li i kada čuli da se o onim prethodnim mirovinama uopće govori na javnim medijima? Jesu li one ikada postavljane kao problem hrvatske države? Ne!!!

Nitko u hrvatskoj državi nije problem ni lijevih (i nekih navodno desnih, ne zaboravite kao Hrvat, uvijek ako vam je netko navodno previše desno prije ili kasnije pojavit će vam se slijeva) do hrvatskih branitelja. Najopasniji su se pokazali oni koji su u obrani Hrvata i Hrvatske postali stopostotni ratni vojni invalidi. Ti drznici koji nisu htjeli umrijeti za Hrvatsku (čime bi barem donekle riješili problem), nego su se unatoč svim ranama i bolima usudili živjeti i još postavljati neugodna pitanja o odnosu političkih elita (i državnih vlasti) prema Domovinskom ratu, ti ljudi s tjelesnim nedostatcima (koji ih čine nesposobnima za život) usuđuju se, unatoč svim stresovima postaviti kao savjest društva. Zar nisu kao najveće žrtve rata ujedno i bolesnici koji nužno moraju imati i psihološke posljedice i prema tome su neuračunljivi (makar kao njihov ministar bez branitelja)? Zar se nakon svega što je država učinila za njih (a oni ništa za državu, jer ona je, zar ne, nastala partizanskom borbom, Titinim ustavom iz sedamdeset četvrte, nakon što je sve one koji su se zauzimali čak i za njezinu ravnopravnost u Jugoslaviji nešto ranije poslao na ljetovanja od Golog do Gradiške), dakle zar se nakon svega što je država učinila za njih i odvojila tolike novce da kupi njihovu šutnju usuđuju govoriti. Sto posto za Hrvatsku!?

I hoćemo li mi uistinu zakazati?

Idemo li u Zagreb?!!

Drugoga svibnja u Zagrebu nije Thompsonov koncert nego svjedočanstvo Hrvatske stoji li iza naše krvi u Vukovaru, Srednjoj Bosni, Kupresu, zadarskom zaleđu, Lici, Baniji i Kordunu, Slavoniji, stojimo li još uvijek kao nekada na tisućljetnoj želji da konačno budemo svoji na svome? Ima li u nama vjere da se unatoč svim zlouporabama naše slobode isplatio san i vjera u Hrvatsku?

Prisjetimo se na trenutak kako smo slavili nakon Oluje, prisjetimo se na trenutak kako je lijepo bilo biti Hrvat 1998. kada su naši dečki u Francuskoj igrali za Hrvatsku, a mi ovdje znali da je Zvone Boban na Maksimiru započeo borbu za oslobađanje Hrvatske. Danas je tužno što sebi i Vama moram postavljati ova pitanja, a još je tužnije recimo što me sumnja mori zna li i sam Zvone da je to uistinu bilo tako. Znaju li Prljavci što je bila Ruža hrvatska? I koliko još uvijek košta ona čuvena konžerva Čistog hrvatskog zraka? Tisuće dječaka je vjerovalo da vrijedi poginuti. I da ima stvari vrjednijih od života? I krenuli su vođeni dvojicom Franja (Tuđmanom i Kuharićem) u san o slobodi. I tisuće njih je na tom putu zastalo da bismo mi živjeli i još uvijek čuli dah slobode „Iznad polja makova…“. S krunicom na ramenu, s molitvom na usnama suprot smrti, suprot svakoj zlosti… Nitko nam to ne može oduzeti, ako to mi ne učinimo sami.

Ne dopustimo stoga da drugi umjesto nas pišu našu povijest i grade našu budućnost otimajući nam sadašnjost gurajući nas u gospodarsku propast i ekonomsku bijedu. Došlo je vrijeme da se ponovno stane na branik Domovine: 100% za Hrvatsku.

Dolazak u Zagreb da se stane uz Đuru Glogoškog stoga je dužnost svakog onoga koji još uvijek vjeruje da je Hrvatska, unatoč svemu i svima, cilj vrijedan života. Hrvatska slobodnih ljudi, Hrvatska rasterećena bitki za bolju prošlost, Hrvatska uspostavljena našom krvlju i našim snovima u Domovinskom ratu, hrvatska Hrvatska, majka i domovina.

Negdje u magli, negdje u sjeni ostat će sami i zaboravljeni. Jesmo li mi Hrvati dostojni naših djedova, naše tragične povijesti, našeg političkog usuda i svoje povijesne sudbine?

Vrijeme je da se stane opet kao nekada Hrvat do Hrvata, brat do brata: sto posto za Hrvatsku.

Idemo li u Zagreb?!! Ništa se od sebe samo ne događa. Za sve su potrebni ljudi koji vode i organiziraju, hrabre i potiču. Sami staju na čelu i spremni su na žrtvu. Oni su svjedočili vlastitu ljubav (100% za Hrvatsku) i još uvijek svjedoče. Tijelo je njihovo slabo, ali im nisu ubili duh.

A nama?