Ma koliko se mi trudili osigurati sebi zaborav prošlosti i tradicije (kulture i civilizacije, iskustva i znanja) mudrost nas uči da se ona uvijek i iznova uključuje u sadašnjost i suodlučuje o budućnosti.
Za Tomislavcity bpz.ba piše Marko Tokić
Ne znam, sjećate li se još uvijek. A i ja sam gotovo zaboravio.
Kad je žena potpredsjednika vlade imala ugovor s konzultantom MOL-a (Jozom Petrovićem) i to ranije (dakle dok ovaj još nije) imenovan na tu dužnost Dalija od Anomalija utvrđuje sukob interesa: mogao je, naime, za siću prodati obraz i državu. Nije važno što se kasnije utvrdilo da je u svojem jasno izrečenom promišljanju o tome da je kudikamo pametnije izići iz neizvjesnog procesa arbitraže i dogovarati se i pregovarati s mađarskim prijateljima bio u pravu, jer smo arbitražni spor izgubili, nego je bit baš u ocjeni (vrijednosnom sudu) da je i takav potencijalni odnos za naše neporočne građane, osobito mostovce i slične, i još neporočnije povjerenstvo to predstavljalo ozbiljnu nacionalnu ugrozu i sukob interesa. Kad potpredsjednica vlade u istom MOL-u u upravnom odboru ima muža ni ona niti njezin muž nisu u sukobu interesa jer će oboje raditi u interesu hrvatske države tako zaključuje Dalija (Orešković) kao da joj je pamet posudila Martina Dalić Pametno. Ne branim Karamarka nego načelo. Meni je jasno da on iz politike nije otišao zbog toga, nego zato što se nije htio staviti u funkciju cilja određenih (američkih) interesa ili jest (ruskih, što ga je koštalo političke uloge), ali je smiješno da je kao razlog njegova pada utvrđeni sukob interesa dok ga navodno kod Martine (i njezina muža) nema. Pametno, nema što.
Tako je to u Hrvatskoj. A može i gore.
E, toj Daliji (Orešković) od Anomalija (oliti sukobljenih interesa) odmah namah su se potužile sve hrvatske tužibabe u službi određenih interesa (lijeve kulturne hegemonije, regionalne obnove, bratstva i jedinstva, socijalističke internacionale ili ako hoćete drukčije: uzbunila se Lavrovljeva konjica i Vulinova pješadija, Josipovićevi simpatizeri i Šešeljevi mirotvorci, Soroševi klijenti i razni zgubidani). Uzbuna u Hrvatskoj! Gdje je predsjednica?
Naime, izostalo je predsjedničino novogodišnje protokolarno udvaranje narodu: posjet prvoj rođenoj bebi, obilazak bolnice, dežurnih ustanova i slatko obraćanje vojnicima u mirovnim misijama, protokolarna čestitka i poljubac za raju. I tako, kako smo postali društvo lijepih celofana (kič okvira za nikakav sadržaj) jasno mi je da ima onih kojima je takva parada navodne ljubavi i skrbi za raju i narod nedostajala. I jesu li se uzbunili oni koji su zbog umješnog Kolindinog odonošaja sa njihovim očekivanjima glasovali za nju pa su se zbog izostanka te parade uzbunili i protestirali. Naravno, nisu. Uzbunili se oni koji predsjednicu ni nacrtanu ne mogu vidjeti. I baš je njima manjkao njezin umilni pogled, protokolarno obraćanje i osmjeh (Čokolinda). Moš mislit.
Cvilu to mi cvilijaše podnositelji zahtjeva gdje je i zašto je nema. Nisu tako cvilili kad je Yusipović svirao u Banja Luci, Mesić obilazio pajtaše a Milanović i Kotromanović se družili s klokanima, tada su, naravno, znali gdje su ovi državnici. Tada su uvijek i sve znali, možda ne baš sve (recimo kad je Ivo bio u Kaljingradu), ali gotovo sve. I sad oni znani odjednom ne znaju gdje je predsjednica. A što je najgore možda i znaju.
Predsjednica je kao i uvijek u svom „privatnom“ posjetu Americi a to je kriva destinacija (da je kao Ivo bila u Kaljingradu to zasigurno ne bi bio problem), ovako je sporno kako je mogla otići a oni joj nisu dopustili. I zašto ide u „privatne“ svrhe tako daleko i troši njihov proračunski novac (što ona više potroši njih će manje zapasti – pribojavaju se). Kako se ovih dana sprema promjena vlasti u Americi (i dolazak posve nove administracije) cijeli svijet je u očekivanju novih američkih poteza. I svi oni koji imaju mogućnost doći do utjecajnih ljudi u budućoj američkoj administraciji hitaju u Ameriku. Tko je nama Hrvatima krvi što imamo predsjednicu koja to može. I to je problem. Kriva strana svijeta. Krivi predsjednik (Trump). I kriva predsjednica.
I sad je na potezu Dalija od anomalija (da ne kažem od sukobljenih interesa) i ona razmatra. Tako je to u svijetu obrnutih mjerila umjesto da se bavi dalićima (Pametno), ona bi se trebala baviti predsjednicom.
A Predsjednica je nakon dugog čekanja najavila smjenu onih hrvatskih diplomata diljem svijeta koji su primali hrvatsku plaću a navijali za Jugoslaviju. Ne znam šta se dosad čekalo, ali bolje ikad nego nikad. Tako iz Amerike će konačno otići nekakav Paro koji se javno hvalio svojim zaslugama (kao da je Mate Granić) u uništenju Herceg-Bosne. A vjerojatno će i držač Titove slike iz Pariza postati dio prošlosti. Stvari se u našem hrvatskom pravcu pomiču presporo, ali je nadati se.
U Srbiji pripreme za novi rat. U tom smislu su osmislili cijelu rafalnu paljbu verbalne agresije na Hrvatsku. Od Šešelja, Vulina, Dačića i ostalih pačića ne može se zaviriti u srpski eter da ne nađeš nekakvu opsesiju želje za osvetom koja je uzgajana nadom da će Zapad Hrvatsku ostaviti na milost Rusima (to jest Srbima: nas i Rusa tristo miliona), pa se uzdaju da je došlo vrijeme da se ostvare nove granice i ponovi krvavi pir s konca Drugo velerata. Teško je vjerovati da je normalnim Srbima do rata, ali, očito je, da je uzbunjivanje u tijeku i podizanje temperature a budući da su kako je pokojni Rašković tvrdio Srbi lud narod nije naodmet šutjeti i pripremiti se (zlu ne trebalo).
Dobar dio bošnjačke i ljevice i desnice od BiH želi napraviti „islamsku“ državu tvrdi hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović. Naravno da su ima modeli tog postignuća različiti: navodna ljevica to želi postići kroz takozvanu građansku priču (unutar koje unatoč tri konstitutivna naroda zagovaraju Miloševićevu politiku za krnju Jugoslaviju: jedna čovjek jedan glas), dok desnica istu sanju opravdava brojevima (stoga im je iznimno važno da ih je već sad iznad pedeset posto, a radi se da to bude i više kako bi se osporila konstitutivnost onima koji se na taj način pretvaraju u manjinu). Kad se to hladno pogleda jasno je da su ta nastojanja primamljiva perspektiva, ali i da ona u sebi nose jačanje otpora onih koje se na takav način želi eliminirati. Takva nastojanja opravdavaju težnju za secesijom (RS) i potrebu za teritorijalnim jamstvom hrvatske konstitutivnosti (u sklopu zahtjeva za federalizacijom). Razapeti između želje i realnosti bošnjačka politička elita, očito je, treba očuvati razbor i uvidjeti da jedino proces federalizacije države može dovesti do ravnoteže stanja; ovakva napetost i njezino jačanje mogu samo dovesti do neželjenih raspleta.
Nova je godina kao blagdan zbilja jedna od apsurdnijih zamisli ljudske tradicije i je li čovjeku zbilja potrebno proslavljati iluziju novog početka.
