AUTORGoran Sudar
Povijest je učiteljica života. Ali isto tako ona je još uvijek prepuna neispričanih, zanimljivih i zaboravljenih priča i epizoda. Te priče čekaju da ih se izvuče iz starih oronulih ladica, obriše siva prašina vremena s njihovih stranica, te na taj način konačno zablistaju u punom sjaju, dajući nekim drugim događajima dodatnu dubinu, smisao i znatno potpuniji i cjelovitiji kontekst. 
Krenuli smo tragom jedne takve neispričane priče koja se na izravan način dotiče i ovog našeg podneblja, a koja je sadržana u malim skrivenim fragmentima povijesne slagalice, do kojih smo došli na različite načine. Mogi bismo s pravom reći kako se “učiteljica života”, slično kao i sestra joj sudbina, nerijetko znala poigrati s ljudima i događajima u presudnim trenucima koji su određivali sudbine cijelih naroda. U sasvim jednom novom i drugačijem ozračju, izvjesni povijesni događaji, koji su bili slabo ili gotovo nikako obrađivani, danas bacaju jedno sasvim novo svjetlo na ljude koji su odigrali određene povijesne uloge, geografske lokacije i presudne događaje u tom vremenu.
Priča je to koja, na zanimljiv i neočekivan način, povezuje današnji grad Široki Brijeg i njegovu okolicu s moćnom njemačkom ratnom industrijom 40-ih godina 20. stoljeća. Onako, gledano na prvu ruku, svatko će s pravom pomisliti – kakve veze uopće može imati to dvoje? Kakva je mogućnost da se u istu povijesnu priču spoje Široki Brijeg i moćna njemačka ratna proizvodnja u Drugom svjetskom ratu? Ali kako to obično biva, priča se krije tamo negdje o između gustih redova u knjigama i povijesnim zapisima.
Međutim, bilo kako bilo, mala ali nadasve zanimljiva priča koju vam donosimo pokazat će kako povijest itekako zna iznenaditi, čak iako je tu negdje na sam dohvat ruke. Povijest itekako zna povezati i ispreplesti naoko nepovezane događaje. Stoga krenimo na svojevrsno putovanje kroz vrijeme koje će dovesti u vezu maleno hercegovačko mjesto i njegovo prirodno blago s moćnom njemačkom vojnom industrijom tog vremena. Za početak postavimo timer na našem vremeplovu nekih 83 godinu unazad, u davnu 1936. godinu prošlog stoljeća.
Jedna od najmoćnijih ratnih mašinerija svih vremena bila je ona njemačka, u godinama pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Disciplina, posvećenost, preciznost te raznolikost moćnih ratnih strojeva, od kojih su mnogi bili i više nego revolucionarni za svoje vrijeme, a drugi pak prvi put viđeni na ratištima uvodeći neke nove standarde, bili su sinonimima za njemačku ratnu industriju 40-ih godina prošlog stoljeća. Ona će svoju moć pokazati u godinama Drugog svjetskog rata na svjetskim morima i oceanima, te na bojištima od Britanije i Francuske do Sovjetskog Saveza, od sjevera Norveške do vrelih pustinja Afrike, svuda gdje su odjekivali taktovi koračnice “Horst Wessel-Lied”.
Njemačko ratno zrakoplovstvo (Luftwaffe), kojim je u ratnim godinama zapovijedao proslavljeni zrakoplovni as iz Prvog svjetskog rata i osuđeni ratni zločinac (otrovao se tijekom procesa u Nürnbergu) Hermann Göring, bilo je u svom najvećem usponu kasnih 30-ih i ranih 40-ih godina prošlog stoljeća. Iako je to bilo protivno Versailleskom sporazumu, Njemačka, koja je Prvi svjetski rat izgubila doslovno potezom pera na papiru, a ne u borbi, počela je ponovno graditi jaku vojsku.
To se posebno odnosi na zrakoplovstvo koje će biti glavnom udarnom snagom Blitzkriega (Munjevitog rata) kako bi nahranili osvajačke ambicije kancelara Adolfa Hitlera. Za pohod na Europu koji je imao u planu Hitler je trebao moćnu vojsku, sirovine za snažnu i modernu vojnu industriju. Od očaja i poniženja, njemačka vojska, korak po korak, postaje respektabilnom vojnom silom. Saveznici su to bespomoćno promatrali, nadajući se uludo kako Europa i svijet neće ponovno zaglibiti u krvoproliće kakvo je viđeno 1914. – 1918. Sve u svemu bili su u krivu, ali to je već neka druga priča.
Vladari neba
Tko još nije bar jednom čuo za moćne vladare neba tih godina, Messerschmitte Bf-109, lovačke zrakoplove koji su bili okosnicom lovačkog zrakoplovstva “tisućugodišnjeg Reicha”. Mnogi piloti i istaknuti asovi letjeli su na ovom zrakoplovu nižući pobjede i upisujući svoja imena zlatnim slovima u povijest zrakoplovstva. Najveći njemački as iz razdoblja Drugog svjetskog rata, čuveni Erich “Bubbi” Hartmann, leteći na čuvenom Messerschmittu Bf-109 postigao je 352 zračne pobjede, većim dijelom na istočnoj bojišnici protiv sovjetskih pilota. Još jedan pilot upisao se u klub 300, a riječ je o njegovu zapovjedniku Gerhardu Barkhornu koji je uspio upisati čak 301 zračnu pobjedu.
Naša priča započinje 1936. kao dio priče o ambicioznom planu modernizacije i opremanja Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva (JKRZ). Iako je tadašnja Kraljevina Jugoslavija bila uglavnom nerazvijena, ruralna zemlja orijentirana uglavnom na poljoprivrednu proizvodnju, zanimljivo je kako je ipak unatoč svemu uspjela izgraditi respektabilnu vojnu i zrakoplovnu industriju. Uz mnoštvo domaćih projekata kao što su, primjerice, bili zrakoplovi Fizir, i Rogožarski, jugoslavenska zrakoplovna industrija tog razdoblja po licenciji je proizvodila njemačkih, francuskih, britanskih i čeških zrakoplova i pogonskih motora.
Zbog određenih poteškoća i zaostataka, Francuska i Češka ispale su iz igre za daljnje nabavke i opskrbu JKRZ-a, pa su se morali osloniti na Britaniju i Njemački Reich. Budući da su Britanci poslovično bili, blago rečeno, teški za pregovore, Njemačka je ostala kao jedini logičan izbor. Jugoslavija je 1937. krenula u pregovore s Nijemcima o nabavci lovačkog zrakoplova Heinkel 112, koji nije bio naročito uspješan. Riječ je o glavnom takmacu Messerschmitta 109 za glavni lovački zrakoplov Luftwaffea.
Bilo kako bilo, zrakoplov Messerschmitt Bf-109 (oznaka je skraćenica tvrtke proizvođača Bayerische Flugzeugwerke) predstavljen je na političkoj razini jugoslavenskom izaslanstvu 1938. tijekom državnog posjeta premijera Milana Stojadinovića Njemačkoj u siječnju 1938. Njega je Hermann Göring pozvao kako bi vidio nove zrakoplove postrojene njemu u čast. Vidno impresioniran i počašćen, Stojadinović je nakon smotre pristupio pregovorima o nabavci njemačke ratne opreme i naoružanja, primarno zrakoplova Bf-109 za lovačke eskadrile JKRZ-a. Dogovor je bio sačinjen na taj način da Jugoslavija u zamjenu za ratnu opremu i naoružanje njemačkoj ponudi izvjesne sirovine koje su joj bile potrebne za adekvatnu proizvodnju.
Tu u priču ulazi Široki Brijeg i njegova okolica, točnije nalazišta boksita za koji su Nijemci itekako bili zainteresirani. Dakle osim nekih drugih ruda i rudača koje su bile dijelom ovog dogovora, kako nam je kazao autor knjige “Messerschmitt Bf-109 The Yugoslav Story” Boris Ciglić, njemačkim industrijalcima kao okosnici ratne industrije je uz ostale sirovine i materijale svakako bio potreban boksit iz Jugoslavije, i to onaj iz širokobrijeških rudnika, koji je ocijenjen kao vrhunski kvalitetan, i koji je postao značajnim dijelom dogovora o nabavci ratne opreme i naoružanja između, tada najveće vojne sile, Njemačkog Reicha i Kraljevine Jugoslavije. Nerazvijena Kraljevina umjesto novca ponudila je ono najbolje što je mogla, a riječ je o kvalitetnim i značajnim rudnim zalihama.
Zanimljivo je u cijeloj priči oko nabavke ovih zrakoplova za modernizaciju Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva i to kako se boksit koji je kao sirovina iskopan u nalazištima oko Širokog Brijega, uskoro trebao naći u svim ratnim strojevima nastupajućeg Reicha, pa i onim koji će se za nepune tri godine okrenuti i protiv same Kraljevine Jugoslavije. Povijesni splet okolnosti htio je da se rudno bogatstvo tada siromašnog i malog hercegovačkog mjestašca, nađe u letjelicama koje su se proizvodile u Njemačkoj. Na taj način boksit sa Širokog Brijega pretočen u ključne dijelove za njemačke ratne strojeve u Drugom svjetskom ratu proći će uzduž i poprijeko cijele Europe pa i bojišta diljem svijeta.
Hrabar, ali uzaludan otpor
Nakon preliminarnih razgovora dolazi do određenih političkih i drugih zatezanja oko predviđene nabavke 100 zrakoplova tipa Messerschmitt Bf-109 E3 inačice. Iako su formirane određene radne skupine i s njemačke i s jugoslavenske strane, dodatno je zakomplicirana situacija jugoslavenskim težnjama da se obrate i Velikoj Britaniji za nabavku oružja, ali i nekim drugim unutarnjim previranjima u Kraljevini Jugoslaviji, koja se nisu nimalo dopadala samom državnom vrhu Njemačke s Adolfom Hitlerom na čelu. Došlo je i do izvjesnih nesuglasica između Hermanna Göringa i ondašnjeg ministra vanjskih poslova Njemačkog Reicha Joachima von Ribbentropa.
On se protivio određenim dijelovima sporazuma i zahtijevao da se zauzme znatno striktniji stav u pregovorima s Jugoslavijom. Unatoč tome, 5 lipnja 1939., iz straha Nijemaca kako će dodatni uvjeti i zatezanja izazvati revolt i odstupanje Jugoslavije iz posla, dvije vlade potpisuju tajni protokol koji sadrži sve elemente ugovora osim visine zajma za Jugoslaviju.
Uskoro se u cijelu priču oko nabavke i ustupanja sirovina, među kojima se nalazio i boksit iz Širokog Brijega, uključuje cijeli diplomatski kor s ondašnjim veleposlanikom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, kasnijim nobelovcem Ivom Andrićem. Pored pisma koje je regent Pavle uputio osobno njemačkom zapovjedniku ratnog zrakoplovstva Hermannu Göringu u kojem se posebno apostrofira stav neutralnosti Kraljevine Jugoslavije, pukovnik Vladimir Vauhnik i veleposlanik Ivo Andrić pišu pismo dobre volje i Göring pristaje potpisati isporuku njemačkih lovačkih zrakoplova Jugoslaviji. Riječ je bila o 5 lovačkih zrakoplova Messerschmitt Bf-109 E3 (Emil) i 5 školskih zrakoplova tipa Messerschmitt Bf-108 (Taifun).
Zanimljivo je kako je prve naručene zrakoplove tipa Messerschmitt Bf-109 Emil i Bf-108 Taifun za Jugoslaviju, zajedno sa skupinom pilota preletio poznati pilot lovac iz “Velikog rata” Theodore Osterkamp.
Prvi njemački Messerschmitti uskoro su stigli u Jugoslaviju, koja je time stvorila obvezu da u zamjenu za isporučene lovačke zrakoplove počne slanje sirovina prema Njemačkom Reichu, među kojima i kvalitetni širokobriješki boksit. Krenula je ubrzo i druga runda pregovora, koji su bili teški, a rezultirali su drugim tajnim protokolom te povećanjem odgovornosti jugoslavenske strane za isporuku sirovina. Na kraju taj drugi tajni protokol rezultirao je obvezom za Njemački Reich da jugoslavenskom kraljevstvu isporuči ukupno 100 lovačkih Emila i 13 školskih Taifuna za obuku budućih pilota lovaca.
Još jedna poveznica Hercegovine s cijelom pričom je i činjenica kako se nakon potpisivanja ovog drugog tajnog protokola s obligacijama za sirovine, u skupini od dvanaest pilota koji su određeni da odu u Regensburg radi prijema novih zrakoplova, našao i pilot Cvitan Galić, podrijetlom iz Gorice kod Gruda. On će kao pilot zrakoplovstva NDH, 4. skupine Zrakoplovne legije 10. jata, na Istočnoj bojišnici postići 38 priznatih i 7 nepriznatih pobjeda.
Zrakoplovi su prema sporazumu u određenim serijama stizali u Jugoslaviju, tako da se u konačnici na nebu tadašnje Kraljevine našlo, prema većini izvora čak 73 od obećanih 100 Me -109 i svih ugovorenih 13 BF-108. Takvo je stanje potrajalo sve do 1941. i famoznog “Šestotravanjskog rata” u kojem su se piloti dvije sukobljene strane, njemački i oni jugoslavenski našli za komandama iste letjelice jedni nasuprot drugima. Unatoč borbama u zraku u kojima su jugoslavenski piloti pružili hrabar, iako uzaludan otpor, veći dio prepoznatljivih zelenih “kraljevih” Messerschmitta svoju je životnu priču završilo na način da su ga uništili piloti i tehničko osoblje zračnih luka i letjelišta pred nadolazećim neprijateljima, ili pak kao dijelom ratnog plijena koji je podijeljen između Njemačke i njezinih saveznika nakon zauzimanja ratnih letjelišta.
Još jedna zanimljivost vezana uz cijelu ovu priču je i podatak kako je Messerschmitt 109 G-4/U3 Crni 4 iz 2. NaGr.12 morao prinudno sletjeti na području sela Lise u širokobriješkoj općini. Pri ovom prisilnom slijetanju zrakoplov je lakše oštećen s mogućnošću popravka, jer je prinudno sletio na trbuh oštetivši trap i elise. Ekskluzivno objavljujemo fotografiju ovog njemačkog lovca, čiji se let završio na zelenim proplancima Hercegovine. Eto još jedna igra sudbine htjela je da se njemački zrakoplov zaustavi na njivama koje okružuju bogata nalazišta boksita koji je najvjerojatnije korišten i pri njegovoj proizvodnji.
Prvi pisani dokumenti o istraživanju boksita na području Širokoga Brijega datiraju još iz davne 1917. god. (I.Turina); 1918. (F.Tučan); 1923. (F. Katzera); 1927. (T.Jakšić); 1929. (A. Tornmgirt) i dr. Što se tiče boksita, važno je, dakako, napomenuti kako se na širem području Širokoga Brijega nalaze vrlo važna nalazišta boksitne rude, koja se eksploatiraju sada već više od 80 godina. Naime, još davne 1934. godine, poduzeće Kontinentalno rudokopno i industrijsko d.d. Zagreb započelo je eksploataciju rude boksita na lokalitetima Knešpolje, Uzarići i Krtine.
Već iduće, 1935. godine, poduzeće „Dalmatia Bauxit“ iz Zagreba započinje jamsku eksploataciju boksita na području Tribošića, Šudrove glavice i Crnča. Najveće rezerve boksite rude pronađene su na području Crnih Lokava, a istraživanja je tih godina vodilo poduzeće „Ugrovača rudarsko d.d.“ iz Zagreba, koja i započinje s eksploatacijom boksita na navedenom području 1940. godine. Procjenjuje se da je do kraja Drugog svjetskog rata na području Širokoga Brijega proizvedeno više od pola milijuna tona rude boksita.
Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do nastavka proizvodnje boksita te rudarstvo postaje najvažnija grana gospodarstva na području Širokoga Brijega. Proizvodnja boksita je osamdesetih godina prošloga stoljeća iznosila oko 100 tisuća tona godišnje, a tadašnje poduzeće “Rudnici Boksita” zapošljavalo je oko 250 radnika. Proizvodnja je bila prekinuta za vrijeme Domovinskoga rata, a nastavljena je 2001. godine te traje do danas. Prema procjenama, do sada je ukupno eksploatirano 5 do 5,5 milijuna tona izuzetno kvalitetnog boksita. Prema okvirnim podacima, pretpostavlja se da je na području Širokoga Brijega neistraženo oko 60 posto zaliha boksita.
Tragom tih činjenica i informacija, ali i uvidom u priču o modernizaciji ratnog zrakoplovstva tadašnje Kraljevine Jugoslavije nameće se zaključak kako se prerađena ruda sa Širokog Brijega nalazila u većini zrakoplova moćne njemačke armije. I do dana današnjeg pronalaze se ostaci i olupine njemačkih ratnih strojeva od kojih su neki u poprilično dobrom stanju diljem Europe gdje su se vodile bitke Drugog svjetskog rata. I to svjedoči o kvaliteti i postojanosti materijala i strojeva u kojima je kucalo srce Hercegovine iz žila koje prožimaju ovu zemlju.
Zadnja ironija sudbine u ovoj priči je što se ona kompletira u vrijeme kad je neizvjesna sudbina mostarskog Aluminija, koji je proizvodio jedan od najčišćih aluminija na tržištu koristeći širokobriješki boksit kao nezaobilaznu stratešku sirovinu, koja je davala potrebnu kvalitetu metala. Tko zna, možda se i on poput Feniksa iz pepela opet uzdigne u nekom novom i čudnom obratu, jer povijest i sudbina se, već smo to kazali, znaju poigrati…
