Kada su prije nešto više od dva mjeseca objavljene izborne liste, među Hrvatima u središnjoj Bosni bilo je različitih komentara, a posebno na listu s 35 kandidata za Skupštinu Srednjobosanske županije. Plebiscitarno se davala podrška Iliji Nakiću. Malo je bilo onih koji se s tim nisu slagali, a dobar izbor “krojača liste” potvrdio se i na izborima 7. listopada na kojima je ovaj ugledni Travničanin dobio uvjerljivo najviše glasova. Sve koji ga poznaju ovaj rezultat nije iznenadio. O tome svjedoči i gotovo 30 godina njegove karijere, vojne, političke, u izvršnoj vlasti, rada u udrugama, uvijek u prvim redovima u borbi za svoj narod i pravdu. O svim ovim temama i nezaobilazno o poziciji hrvatskog naroda razgovarali smo s generalom HVO-a u mirovini Ilijom Nakićem.
Zašto ste iz mirnoga obiteljskog života otišli u nepoznato, ušli u vojni, ratni, kasnije i politički život?
– Agresija tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga na dijelove Republike Hrvatske pobudila je revolt, emotivno reagiranje. Odgojen sam u domoljublju, osjetio i razumio što se događa. Vidio sam što i Hrvatima u BiH prijeti. Probudio se nagon pomoći Hrvatskoj jer agresija je prijetila i već dolazila i iz BiH. Nužno je bilo braniti se na rodnoj grudi. Ostavio sam dobar posao i s prijateljima krenuo u potpunu neizvjesnost, spremni braniti svoj dom i narod ne razmišljajući o mogućim teškim posljedicama. Vrlo brzo se vidjelo da smo u pravu. Pokušavali smo se naoružati, organizirati postrojbe, od seoskih straža pa do prvih ustrojenih hrvatskih oružanih formacija. U početku smo bili malobrojni, jako slabo naoružani, sami kupovali oružje, a kako je jačala agresija na RH, sve nas je bilo više, odlučni, uvjereni da drugoga puta i nemamo iako svjesni kakva je vojna sila na drugoj strani. Evo, o tomu nikada i nikomu nisam javno govorio – posao, mir, sigurnost, ostavljanje obitelji (sinčić, supruga, roditelji), socijalno nezbrinute. Odluka je bila čvrsta i moji najbliži su to s vremenom prihvatili. Mnogi su se susjedi i prijatelji i uključivali pa je i meni bilo daleko lakše.
Hoćete li nas, onako kronološki, upoznati sa svojim ratnim putem?
– Nakon organiziranja seoskih straža krenuli smo na obuke naših pripadnika pa formiranje postrojbi. Bilo nas je iz dana u dan sve više iako se nemali broj mladića iz Lašvanske doline otišao boriti u Hrvatsku. Prva, kada je ovo područje u pitanju, bila je postrojba kojoj smo dali ime “Sveti Duh”, po patronu župe Nova Bila, a službeni datum formiranja 27. veljače 1992., iako je ta postrojba osnovana i djelovala i ranije. Meni je pripala čast i obveza biti prvi zapovjednik. S vremenom, a i nakon ubojstva prvog zapovjednika HVO-a “Travnik” Ivice Stojaka, 20. 10. 1992., a koje su počinili pripadnici Armije BiH, našega tadašnjeg ratnog saveznika u borbi protiv srpskog agresora, imenovan sam njegovim nasljednikom na zapovjednoj dužnosti. Obnašao sam i dužnost načelnika Zbornog područja Vitez, a početkom otvorenih sukoba s Armijom BiH u prvoj polovini 1993. imenovan sam zapovjednikom brigade HVO-a “Frankopan” (Upravo je Nakić sa suradnicima bio i utemeljitelj). Nakon prestanka bošnjačko-hrvatskog rata utemeljena je 3. gardijska motorizirana brigada HVO-a “Jastrebovi”, a ja sam imenovan zapovjednikom. Cijeli ratni put, do Daytonskog sporazuma i okončanja rata u BiH, zapovijedao sam ovom brigadom iza koje je uspješan i u vojnim krugovima tako i označen vojni put (Kupres, Glamoč, Posavina, Jajce, Mrkonjić Grad…) Početkom 1996. otišao sam na vojno školovanje u Zagreb, a po povratku postavljen na mjesto zapovjednika Zbornog područja Vitez, a kasnije, nakon prestrukturiranja HVO-a, zapovjednika 3. zdruga Vitez. Još jednom sam išao na školovanje u Zagreb i nakon 5 mjeseci imenovan sam zapovjednikom I. gardijskog zbora HVO-a. Kasnije sam bio i pomoćnik ministra obrane FBiH do 2001., do vlasti Alijanse i Hrvatske samouprave, kada sam, s velikom većinom pripadnika HVO-a, ostao na ulici.
Nakon što je rat završio svatko se pitao kuda i kako dalje. Što vam je instinkt govorio, ostati ili otići? Je li bilo i takvih razmišljanja?
– Nakon završetka rata i slobode kretanja iz opustošene Lašvanske doline, pa i šireg područja, došlo je i do migracije stanovništva. Krenulo se “trbuhom za kruhom”, k sretnijim i sigurnijim destinacijama u svijetu. Odlazile su cijele obitelji, a nama koji smo ostajali bilo je to jako teško gledati, razumjeti, opravdati. Navirala su i brojna pitanja, prije svega jesu li naši suborci uzalud ginuli. Uz uvažavanje svačijeg stava, razloga odlaska, nas koji smo vodili vojsku kroz rat grobovi naših prijatelja i suboraca obvezuju, traže od nas, ostanak i opstanak jer s tim ciljevima i uvjeravanjima vodili smo ih i hrabrili. Nemamo pravo ostaviti ih. Nažalost, bilo je tu i prljavih igara i lažnih obećanja, poziva da se napuste obranjeni prostori. Napuštanje ovih prostora “pomagano” je i zločinima, ubojstvima povratnika policajaca i civila, kao u Travniku, pljačkanjem hrvatske imovine, skrnavljenjem sakralnih objekata, prijetnjama. Sve bez procesuiranja i kažnjavanja počinitelja i nalogodavaca.
Od završetka bošnjačko-hrvatskog rata prošlo je skoro 25 godina, a Hrvati još uvijek vode “rat” za svoju opstojnost, ravnopravnost, konstitutivnost?!
– Stalno svjedočimo nepravdama koje nam se čine pa smo prinuđeni braniti se od “najezda” na naše nacionalno biće u našoj BiH. Možemo sada govoriti samo o aktualnim problemima, o Izbornom zakonu koji Bošnjaci ne žele promijeniti, o načinu izbora izaslanika u Dom naroda, što Bošnjaci i nelegalnim sredstvima ne daju promijeniti. Svjedoci smo, već treći put, izbora Željka Komšića na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH. Nama Hrvatima se zna spočitavati kako ne volimo BiH, kako je ne priznajemo svojom domovinom. Uzimaju si svi za pravo davati nam “certifikate domoljublja”. Sve to govori o nastavku politike iz bivše države. Nikakve dvojbe kod nas nema, mi volimo BiH, ali ne želimo nikakve “ahdname”. Nitko nama ništa neće i ne treba davati, ovo je i naša domovina i hoćemo samo ono što nam pripada, kao i Bošnjacima i Srbima. Zaboravljaju Bošnjaci da se za BiH govorilo da je “Jugoslavija u malom”. Takva Jugoslavija se raspala, zna se zbog čega. Nas Hrvate BiH je više puta “izdala”, recimo 1991. kada je napadnuto Ravno (“To nije naš rat”, čulo se s bošnjačke strane), pa tenkovi u Pologu, pa glasovanje za slobodnu i neovisnu BiH. A nama se na sve to, i još mnogo čega što smo davali i dali za BiH, vraća podmetanjem, otimanjem i uskraćivanjem prava.
U mnogočemu što se Hrvatima događalo i događa ima i naše krivnje – nejedinstva, a što međunarodni dužnosnici i bošnjačka politika zloupotrebljavaju i koriste.
– Ima, itekako. Znamo, i nitko to ne krije, kako se ponašaju u tim “igrama” i procesima naši partneri Bošnjaci i dužnosnici međunarodne zajednice te naši sunarodnjaci kupljeni za poziciju ili djelić vlasti. Da bi se u tim igrama što uspješnije i što brže pobjeđivalo, smjenjivali su naše legalno izabrane predstavnike. Velik je broj takvih, a onda bi instalirali one podobne Hrvate (nekada i lažne). Stizale su optužnice iz Haaga, nasilno, uvijek na štetu Hrvata, mijenjali se Washingtonski i Daytonski mirovni sporazum. Ne treba kriti ni zaboraviti i naše pogreške i propuste. Moglo se i moralo više napraviti. No, kada te moćni stigmatiziraju i označe krivim i za ono s čim nemaš nikakve veze, onda se nije lako boriti, pogotovo izboriti. Često se pitamo, čak neki i tvrde, kako mnogi dužnosnici međunarodne zajednice u BiH mnogo što i ne razumiju. U takve tvrdnje uopće ne vjerujem. Sve oni vide i razumiju, ali im u potpunosti za to odgovara “sljepilo”. Oni mnogo što ne žele vidjeti kako bi trebali i morali jer im ovakvo kaotično stanje odgovara. Posebno su slijepi na napade Bošnjaka na hrvatska prava, čak i na ustavnopravni poredak kada je na štetu Hrvata. Želi li se uopće da BiH ide k EU? Zar nije dovoljno jasno da u tom smjeru Hrvati u BiH prednjače, a lukavo to koče Srbi i Bošnjaci? Kako sada stvari stoje, Hrvati, Bošnjaci i Srbi će se prije preseliti, u velikoj većini, u zemlje EU, nego što EU stigne u BiH.
Tko može tomu stati ukraj? Je li ta snaga Hrvatski narodni sabor?
– O ulozi HNS-a najbolje se vidjelo na nedavnim izborima. Sve što nam se radi, nekorektno i protuzakonito i protuustavno čini, tjera nas na zbijanje redova, zajedništvo koje u našoj situaciji ponekad mora biti i izvan demokratskih načela. Naravno, mislim na krucijalna, životna, konstitutivna, nacionalna pitanja, na pravdu i jednakopravnost. Željno čekamo i u praksi reguliranje naše konstitutivnosti, jamčenu mogućnost izbora svojih predstavnika (Predsjedništvo, Dom naroda…) i onda ćemo mi Hrvati biti u prvim redovima međusobnoga stranačkog nadmetanja, borbe za bolje sutra Hrvata i svih koji žive u BiH. To Hrvati u BiH željno čekaju i za to su se spremni boriti do posljednjega daha. Do tada nam je uzdanica i jedini put Hrvatski narodni sabor, ma što tko o tome mislio. Nećemo više nikada nasjesti kao što smo s Herceg Bosnom koja je, zar ne, sastavnica FBiH. A je li i spominjanje Herceg Bosne nešto što bi, po nekima, trebalo čak i kažnjavati? HNS je posljednja crta obrane za nas Hrvate u BiH, jamac naše borbe za opstojnost, konstitutivnost, put prema istinskoj demokraciji.
Sada ste u strukturama vlasti Srednjobosanske županije, dobro ste pozicionirani u HDZ-u i HNS-u. No, čini se da hrvatsku pobjedničku koaliciju ponovno čeka teška borba. Vidljiva je tendencija eliminiranja Hrvata gdje god se može. Kako teku pregovori o formiranju vlasti u SBŽ?
– Ovo je prilika zahvaliti svima koji su i na izborima svojim glasovima podržali koaliciju HNS-a koju je predvodio HDZ BiH, posebno Hrvatima s područja naše županije i sunarodnjacima iz dijaspore. Izabrani zastupnici u Skupštini SBŽ su preuzeli krajem proteklog tjedna certifikate i sada se kreće u konstituiranje. Kreće se i s pregovorima, a kod nas nema, niti će biti, nikakvih igara i nekorektnih pokušaja. Naš uvjet je i spremnost na poštovanje volje i ustavnih prava Hrvata u SBŽ i FBiH. Cilj je jasan, ista prava, zajamčena ravnopravnost, konstitutivnost, a sve na dobrobit Hrvata i drugih naroda i građana koji žive u SBŽ.
Bili ste nositelj pobjedničke liste s uvjerljivo najvećim brojem glasova. Na vama je sada i dodatna odgovornost. Gdje se vidite u budućim strukturama vlasti?
– Rezultati izbora koje je dobila lista neće me ponijeti u nerealne visine. Neću, jer nisam takav čovjek, sada koješta očekivati i tražiti. Počašćen sam ukazanim mi povjerenjem ali, istodobno, bez i trunke demagogije, dana mi je i velika odgovornost. Hrvatski narod u SBŽ-u, a ovo područje mnogi, rekao bih s pravom, označavaju bastionom HDZ-a BiH, pa tako i HNS-a, očekuje iskorake prema boljem. S takvim ciljevima, uz sve što je u mojoj moći i sposobnostima, bit ću na raspolaganju onima koji su mi i ukazali povjerenje. Jamčim, a poznajem dobro sve izabrane, da ćemo biti u zajedničkoj borbi za hrvatsko bolje sutra, a skupa s Hrvatima i za bolje sutra i Bošnjaka i Srba i drugih građana koji ovdje žive. A gdje ću ja biti, na kojoj poziciji, odgovor je jednostavan: bit ću tamo, bez ikakvog pogovora, gdje me moji HDZ BiH i HNS vide, gdje smatraju da mogu najviše dati i radom doprinijeti.
(vecernji.ba)
