IVAN MIKLENIĆ – ZajedniÅ¡tvo i dijalog

Dobro je što je sa »skupa zajedništva« upućen još jedan poziv na dijalog, a nije dobro što je taj poziv popraćen ultimatumom, jer velika je iluzija i zabluda da se silno nagomilani problemi u hrvatskoj državi i društvu mogu riješiti zazivanjem sukoba ili nasilja. Dijalog treba uroditi društvenim okvirom u kojem ima mjesta za sve hrvatske građane i u kojem više nikad ne bi bile upitne ni univerzalne ni hrvatske vrjednote.

Za ljude na vlasti i za sve odgovorne u društvenom životu kojima je povjerena briga za opće dobro: da promiču istinske vrijednosti i da ljubav prema hrvatskoj domovini očituju djelima – glasila je doslovno jedna od glasno izrečenih molitava na misi za domovinu u subotu 2. svibnja u zagrebačkoj prvostolnici, a koja je prethodila »skupu zajedništva« pod naslovom »Sto posto za Hrvatsku«. Ta molitva otkriva temeljno stajalište Crkve u odnosu na sva aktualna previranja na hrvatskoj društvenoj i političkoj sceni. U toj prošnji izrečeno je ne samo poštivanje i uvažavanje sadašnjih ljudi na vlasti, nego i uvažavanje svih odgovornih u hrvatskome društvenom životu, podsjećanje da njihov društveni položaj ima smisao samo u služenju općemu dobru, te molitva Bogu da on pomogne da bi baš ti ljudi djelima očitovali ljubav prema temeljnim vrjednotama i domovini. U toj molitvi nije samo afirmiran aktualan društveno-politički poredak, nego je i izraženo očekivanje da se u tom poretku i s tim ljudima izgradi zdrav okvir za boljitak svih ljudi u Hrvatskoj i za življenje univerzalnih i hrvatskih vrjednota.

Sama potreba da se na glavnome zagrebačkom trgu organizira »skup zajedništva« otkriva da u hrvatskom društvu postoje podjele i da postoje ljudi koji, duboko svjesni kakve razorne posljedice te podjele mogu imati, žele da se na normalnim, zdravim temeljima obnovi stvarno zajedništvo u hrvatskom društvu. Vrlo je izvjesno da takvo stajalište zauzima šutljiva većina ljudi u Hrvatskoj, sasvim je sigurno da je to stajalište hrvatskih branitelja, osobito 100-postotnih invalida Domovinskog rata, koji već oko 200 dana žive izvan svojih domova da bi još jednom izvršili časno služenje općemu dobru svoje domovine, tj. svih ljudi u Hrvatskoj. Skup »Sto posto za Hrvatsku« već svojim naslovom sugerira s jedne strane spremnost da se ti isti branitelji još jednom žrtvuju za svoje visoke ideale, a s druge strane upozorenje da mnogi odgovorni ne služe iskreno i predano općemu dobru Hrvatske.

Poruke s mise za domovinu kao i »skup zajedništva« na Trgu bana Josipa Jelačića otkrivaju zdrave temelje na kojima bi trebalo izgrađivati obnovljeno hrvatsko zajedništvo. Osim sudbinski važne poruke, osobito za sve vjernike: »Bez Krista ne možemo ostvariti ništa vrijedno, jer vrijednost daje Bog; vrijednost se vidi u svjetlu vječnosti i Božje istine«, biskup Ivan Šaško također je poručio: »Hrvatski branitelji, za koje se često govori da su obranili istinske vrijednosti hrvatskoga društva, ne prestaju govoriti te nam večeras imaju nešto reći. Od svibnja prošle godine do danas, a naročito od listopada, iz svoga šatora, upozoravaju nas da na hrvatskom stablu niču čudni plodovi, još čudnijih oblika; neki su bezokusni, neki bezbojni, neki gorki, a neki truli…« Istinitost tih poruka mogu potvrditi veoma brojni ljudi u Hrvatskoj, osobito oni koji su žrtve nezdravih plodova koji su se umnožili u suvremenom hrvatskom društvu. Razumljivo da većina medija nema ni osjećaja za tu oboljelost plodova, jer često i sami tomu snažno pridonose. S pravom je biskup Šaško upozorio na lustriranje branitelja riječima: »Obojena i zasljepljujuća svjetla su uperena iznad hrvatskih branitelja, o kojima se govori rječnikom uvrjeda, dok se istodobno govorom o povlasticama žele ocrniti u vlastitom narodu; preispituju se njihove rane, kako one na razini metafore, tako i one tjelesne.« Drugim riječima, u današnjoj Hrvatskoj smetaju i na udaru su ljudi koji su se stvarno žrtvovali za najveće vrjednote hrvatskoga naroda!

Potresno podsjećanje biskupa Šaška da »u ovom zajedništvu ljudi bez nogu pokazuju kako Hrvatska može trčati; oni u crnini kako Hrvatska vjeruje u sjaj uskrsnuća; oni koji su pogaženi kako visoko dopire stijeg slobode« trebali bi prepoznati svi ljudi dobre volje kao poziv da je zajednički zaista moguće izgraditi bolju Hrvatsku, bolje uvjete za cjelokupan život svih ljudi u Hrvatskoj. Naime, ako se stvarno bolja Hrvatska uzme kao zajednički cilj, onda to zajedništvo označava i postojanje i funkcioniranje različitih vjerskih, svjetonazorskih i političkih opcija s istim ciljem: na svoj specifičan način dati prinos općemu dobru. No ne može se ništa dati općemu dobru dok se god vlast zlorabi za uhljebljivanje politički podobnih ili za očuvanje različitih povlastica, uključujući opstanak na vlasti, a ne može se pridonijeti općemu dobru dok se djelovanje u opoziciji iscrpljuje u borbi za vlast, za svoje povlastice, za uhljebljivanje pripadnika svojega jata. Ne može se ništa dati općemu dobru dok se god u Hrvatskoj svjesno i smišljeno manipulira prošlošću, kao što je to bio slučaj na komemoraciji u Jasenovcu, dok se smišljeno izmišljaju nepostojeći neprijatelji da bi se opravdavalo i ono što se ni po kojoj logici ni etici ne može opravdati.

Dobro je što je sa »skupa zajedništva« upućen još jedan poziv na dijalog, a nije dobro što je taj poziv popraćen ultimatumom, jer velika je iluzija i zabluda da se silno nagomilani problemi u hrvatskoj državi i društvu mogu riješiti zazivanjem sukoba ili nasilja. Hrvatskoj je potrebno svekoliko oslobođenje na svim razinama, a to znači stvarno prihvaćanje i ostvarivanje temeljnih općih vrjednota, jer jedino su te vrjednote temelj zdravoga društva i zdrave države. Stvarna sloboda također je osnovni preduvjet za dijalog, u koji trebaju stupiti ljudi sa svojim priznatim osobnim ljudskim dostojanstvom i s iskrenom namjerom traženja općega dobra, odnosno stvaranja društvenoga okvira u kojem ima mjesta za sve hrvatske građane i u kojem više nikad ne bi bile upitne ni univerzalne ni hrvatske vrjednote