‘Kad sam ja bio mali skijaš, naravno ovako nešto na Sljemenu je bilo nemoguće. Sanjao sam, vozio sam se slobodno, zamišljao da je tu arena, ograda s dvije strane, ljudi će navijati. I sad kao u nekom snu, voziš se i stvarno je arena tu…”, kazao je
Ivica Kostelić nije djelovao utučeno nakon što nije uspio izboriti drugu vožnju sljemenskog slaloma. No, bio je zamišljen i lijepo je pričao:
“Moguće da je ovo moje zadnje Sljeme kao natjecatelju i želio sam zahvaliti publici što me motivirala svih ovih godina”, rekao je nakon što je na osmom muškom slalomu na Crvenom spustu osvojio 51. mjesto u prvoj vožnji od 52 skijaša koji su stigli do cilja.
Nadao se jedan od najboljih slalomaša svih vremena da će unatoč dugogodišnjim problemima s koljenom, ipak biti sposoban za još jedan dobar sljemenski nastup, ali u ovom trenutku nije mogao biti dovoljno brz za mjesto među 30 najboljih koji će osvojiti bodove.
“Uvijek se nadaš. Kao sportaš, a stvarno sam već dosta dugo sportaš, naučiš da moraš dati sve od sebe, kaj god je najbolje u tom momentu. Na taj način razmišljaš ujutro kad se probudiš i kažeš: Idemo se koncentrirati kao što smo se nekad koncentrirali. Idemo probati dati najbolje sve od sebe. Poslije utrke je drugačije, vidiš da to jednostavno ne ide, a opet se nadaš. I tako već tri, četiri godine se nadaš da će biti bolje. Sve pokušavaš, tražiš opcije, ali ne ide”, rekao je Ivica Kostelić koji se još dugo po završetku svog nastupa zadržao u razgovoru s brojnim novinarskim ekipama koje su željele čuti njegove dojmove.
Iako je bio daleko od pravog izdanja, hrvatski ljubitelji skijanja pozdravili su Ivicu kao i onih godina kad se penjao na pobjednička postolja.
“Ja sam dio te publike, jer ja sam dio tog svijeta. Sljeme je moj svijet, Zagreb, Hrvatska. Nema tu nikakvog posebnog, da ne kažem patetičnog domoljublja. Od ove publike poznam vrlo dobar broj njih. Ti ljudi, to sam ja. I ja ću jednog dana biti u publici i nadam se da će se netko moći okoristiti i osjetiti tu poveznicu”, rekao je hrvatski skijaški velemajstor kojem je Crveni spust bio drugi dom i mjesto skijaškog odrastanja.
“Kad sam ja bio mali skijaš, naravno ovako nešto na Sljemenu je bilo nemoguće. Sanjao sam, vozio sam se slobodno, zamišljao da je tu arena, ograda s dvije strane, ljudi će navijati. I sad kao u nekom snu, voziš se i stvarno je arena tu. Čuješ ljude. To je ispunjenje sna. To je ljubav koja već dugo traje. Ne znam je li ovo moje zadnje Sljeme kao natjecatelju. Moguće je da jest. Želio sam se zahvaliti publici što me motivirala sve ove godine. Mi imamo divnu publiku, koja se uvijek pokaže u najboljem mogućem svjetlu. Schladming ili Kitzbuehel imaju možda brojniju publiku, ali ni izdaleka tako fer kao našu. Ja sam imao i loših iskustava s austrijskom publikom, a drago mi je da se tako nešto nije nikada dogodilo na Sljemenu. Upravo suprotno, na Sljemenu se navijalo za sve natjecatelje, od prvog do zadnjeg, bez obzira na kojem nivou nastupaju.”
