Anđeli su bili u pustinji.
To je važno zapamtiti.
Nakon što je Duh Sveti sišao nad Isusa, pri njegovom krštenju, u obliku golubice, ODMAH ga je nagnao u pustinju.
A u pustinji bijahu anđeli.
U pustinji je i Sotona, tu su i divlje zvijeri i sve ono što živi u pustinji – vrelina koja ti prži kožu, žeđ koja ti lijepi jezik za nepce, biljke okrunjene trnjem – ali ovaj put u pustinji bijahu i anđeli – koji mu „služahu“.
Od velike je važnosti sjetiti se tih anđela ove prve nedjelje u Korizmi.
Njih je lako previdjeti.
U biti njih se uvijek i previdi.
Razgovarajte malo sa svojim poznanicima o ovom čitanju i u razgovoru će se iskristalizirati najčešće dvije teme – KUŠNJA, odnosno NAPAST i POKAJANJE.
Mislim da nitko ne će spomenuti anđele.
Ali evanđelist Marko ih se sjeća.
U njegovom (slobodno ga nazovimo) „mršavom“ (po broju riječi) Evanđelju, najkraćem od sva četiri, evanđelist Marko uključuje anđele koje Isus susreće došavši u pustinju.
U Evanđelju po Luki, u Lukinoj verziji ove iste priče, Luka ih u cijelosti izostavlja. U Evanđelju po Mateju anđeli se javljaju, odnosno pojavljuju se na samom kraju.
Ali kod evanđeliste Marka oni su tu čitavo vrijeme. Svih 40 dana.
I nije da evanđelist Marko ima neku posebnu naklonost prema anđelima.
Ne, nema.
Osim u ovoj priči o Isusu u pustinji, anđeli se rijetko pojavljuju u Evanđelju po Marku. I kada se pojavljuju, oni su uglavnom dio Božjeg kraljevskog dvora. Nema ih dolje na zemlji kako pomažu ljudima. Za razliku od Evanđelja po Luki, evanđelist Marko ne bilježi susret između Marije i anđela Gabrijela, a ne spominje ni anđeosko ukazanje pastirima.
Evanđelist Marko izostavlja Matejevog anđela koji govori Josipu neka se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, niti kada mu šapće u uho neka uzme svoju obitelj i neka bježi u Egipat.
Kod evanđeliste Marka nema anđela koji snaži Isusa u Getsemaniju, a nije baš ni jasno je li to bio anđeo kojeg su žene susrele kod praznog groba ili je to tek bio mladić obučen u bijelo.
Dakle kada evanđelist Marko uključuje anđele, koji pomažu Isusu u pustinji, onda mi trebamo sjesti i dobro promisliti. To ni u kojem slučaju ne znači zanemariti kušnje/napasti kojima je Isus bio izložen, niti to znači zaboraviti Napasnika/Sotonu s kojim se je Isus sukobljavao za vrijeme 40-dnevnog boravka u pustinji.
Poglavito to ne znači negirati korizmeni poziv na pokajanje. To ne znači negirati naše osobne napasti i to nikako ne znači prestati se hrvati s našim osobnim demonima.
U Korizmi mi se (konačno) moramo suočiti sa napastima kojima je Isus bio izložen, a koje (napasti) i mi sami doživljavamo u svojim životima. Također se trebamo suočiti s divljim životinjama koje su Isusa okruživale u pustinji, baš kao što i nas okružuju naši strahovi, sumnje i tjeskobe.
Korizma je vrijeme za učiniti sve to.
Ali Korizma je i vrijeme za sjetiti se anđela. Kako u Isusovim pustinjskim danima tako i u našim pustinjskim trenutcima.
Trebamo se prisjetiti (kako to evanđelist Marko čini) da su anđeli bili tamo, za njega, od samog početka njegovog 40-dnevnog boravljenja u pustinji, baš kao što je Bog bio sa svojim narodom, svakoga dana, tijekom njegovog 40 godina dugog lutanja pustinjom, na putu do obećane zemlje. Baš kao što je Bog obećao biti s nama u pustinji, na samotnim mjestima našeg života.
Korizma može biti vrijeme inventure našeg života, vrijeme kada se možemo očistiti stvari koje nas napastvuju i stvari koje nas straše.
Dio naše korizmene stege može biti spoznaja svega onoga, kako pjesnik reče, – „lošeg što učinismo i dobra što učinili nismo.“
Ali ove Korizme trebali bi učiniti još jednu inventuru. Trebali bi pobrojiti anđele koje smo upoznali i voljeli i koji su nas voljeli, u pustinjskim danima našega života.
Trebali bismo se u Korizmi sjetiti, baš kao što se evanđelist Marko sjeća, onih anđela koji se pojaviše u našem životu kada bijasmo umorni, žedni i okruženi divljim zvijerima – baš kao što se pojaviše uz Isusa.
Anđeli naših pustinjskih dana vjerojatno ne sliče na anđele kakvim mi anđele zamišljamo i kako bi oni po nama trebali izgledati.
Nema tu dugih bijelih toga, nema tu šuštećih krila. Umjesto toga oni su možda nalik našem učitelju koji je vjerovao u nas, a kada ni mi sami u sebe vjerovali nismo.
Ili su možda nalik treneru, koji nam je dao šansu zaigrati iako nismo bili baš neki talent.
Možda je jedan od anđela naš kolega na poslu koji nam je čuvao leđa za teških dana ili prijatelj koji je pozorno slušao naše strahove i tugu kada se je naš svijet rušio.
Ponekad su naši pustinjski anđeli ljudi koji su prihvatili naše isprike kada smo ih uvrijedili, ljudi koji nas podsjećaju, kroz svoje prihvaćanje, da je „kod Boga više milosti nego što je grijeha u nama.“ (William Sloan Coffin).
A ponekad su naši anđeli jednostavno ljudi koji su voljni hodati s nama kroz pustinju našeg života.
Korizma počinje Isusovim putovanjem, dugim 40 dana, kroz pustinju, gdje ga je „iskušavao Sotona; i gdje bijaše sa zvijerima.“
Naše korizmeno putovanje također nas vodi u takvu pustinju, u takva vremena i na takva mjesta, bila ona u našem osobnom životu ili u svijetu oko nas.
Da, to može biti gadno putovanje. Putovanje prepuno zastrašujućih trenutaka. Putovanje ispunjeno našim propustima, neuspjesima, padovima i strahovima. U našim korizmenim pustinjama možemo se osjetiti okruženi zvijerima očaja i tuge za propuštenim životnim prigodama.
Ali čak i u takvim vremenima ne zaboravimo na anđele u pustinji.
Evanđelist Marko na njih nije zaboravio.
Ne bismo smjeli ni mi.
Ivica Ursić
