Živimo u svijetu paradoksa gdje su stvari rijetko onakve kakvima nam se čine. Svjedočimo događajima ili se susrećemo s argumentima koji nemaju smisla ili nam se čine kontradiktornim, proturiječnim, ružnim ili bolnim.
Sve velike životne misterije su u biti paradoksi.
Život i smrt. Duh i materija. Stvarno i nestvarno.
Sa svim ovim čovjek se, htio ili ne htio, mora suočiti, i to iskreno i potpuno, želi li pronaći pravi odgovor.
I dok su se stari Grci, predvođeni Zenonom, uveseljavali paradoksima kao što je utrka između Ahileja i kornjače, moderno društvo se „uveseljava“, bolje reći „uveseljava ga se“, paradoksima kao što su: „izvoz demokracije na nosačima aviona“ ili „vama je dobro samo vi toga niste svjesni“ ili „mi se najbolje brinemo za vašu slobodu ako vas lociramo, identificiramo, uhitimo i transferiramo“.
Pod prozirnim plaštem fenomenologije u udarnim terminima javna televizija, (o drugim TV kućama ne vrijedi tratiti ni vrijeme ni prostor) po ne znam koji put, servira publici, dakle nama, njezinim vlasnicima, trivijalnost, šund, voajerstvo i bezočno razvija tezu kako smo u biti mi, gledatelji, nastrani i izopačeni, jer mi to želimo, a oni samo zato što mi to želimo, nama to i serviraju.
I dok se nas, o našem trošku, eutanazira, dok nam se bezočno ispire mozak, dok nas se indoktrinira i dok nam se docira, za to vrijeme se trguje našom sutrašnjicom i s budućnošću naše djece.
Živimo u paradoksu svih paradoksa, jer nas se uvjerava kako možemo biti sretni i mirno spavati, zato što su ljudi koji su nas poveli u slobodu, danas, neki mrtvi a neki živi, prikovani za stup srama, jer kao to s nama veze nema, pa se mi možemo u miru posvetiti svekolikoj zabavi.
I onda ova naša Hrvatska, gle paradoksa, biva razigrana ali u okovima. Dobili smo prostor za igru, strogo kontroliran prostor, u kojem smo vezani kao cirkuske zvijeri i određen nam je krug kretanja.
Slobodni i sputani igramo i plačemo, mi sudionici hrvatskog paradoksa u kojemu baklju demokracije nose njezini dojučerašnji progonitelji – komunisti.
Hrvatska mala zemlja za velike paradokse. Idealan promičbeni slogan. Istinit.
Ipak svi spomenuti paradoksi, kao i bezbrojni drugi nespomenuti, rezultat su najvećeg paradoksa od svih, iz čijeg nerazumijevanja ili neprihvaćanja sve za nas kreće krivim putem, a to je – Božanski paradoks.
Što je Božanski paradoks?
Iz Božje perspektive, dakle iz apsolutne perspektive, sve što postoji rezultat je Božje zamisli. Ali s ljudske perspektive, dakle iz relativne perspektive, sve što postoji je stvarno i ono što mi nazivamo „istina“ samo je odraz našeg ograničenog razumijevanja stvari tj. „polu istina“.
Opasnost leži u našem ljudskom pokušaju uzimanja Božje perspektive kao svoje. Mi u svojoj oholosti sebe stavljamo na poziciju Boga u Božanskom paradoksu i postupamo kao da mi kontroliramo sve. Mi u svojoj fantaziji zamišljamo sebe Bogom.
Na taj način, to čineći, postajemo „puni sebe“, naš ego raste i buja, jača i dominira i kako stara mudrost kaže: „Oholost dolazi prije pada.“
Svima nam je jasno zašto je neprihvaćanje Božanskog paradoksa uzrok svih naših padova.
Ove je nedjelje blagdan Svetog Trojstva. Sveto Trojstvo je možda najveći kršćanski paradoks. Doktrinu Svetog Trojstva ne ćete naći u Novom Zavjetu. Nju je oblikovala Crkva kojoj su trebala četiri ekumenska koncila i preko stotinu godina raspravljanja dok nije „posložila“ doktrinu Svetog Trojstva.
Svetom Augustinu je trebalo 15 svezaka da bi opisao Sveto Trojstvo. Evo njegovih sažetih zaključaka.
„Otac je Bog. Otac nije Duh Sveti. Duh Sveti nije Sin. Samo je jedan Bog.“
Ako pozorno čitamo Sveto Pismo primijetit ćemo koliko je naša vjera paradoksalna i kako Isus izranja kao glavni predlagač, zagovaratelj takve paradoksalne vjere.
Kraljevstvo je Božje, kaže Isus, nešto veliko, ali on ga ipak uspoređuje sa zrnom gorušice. Sa zrnom najmanjim od svega zrnja. Kraljevstvo je Božje, rečeno nam je, nešto čisto, a ipak ga Isus uspoređuje sa ženom, koju su u to vrijeme držali nečistom. Dalje, takvo kraljevstvo je mjesto gdje su siromašni blaženi, posljednji prvi, u kojem u slabosti postajemo snažni, gdje se ponizni uzdižu, a oholi ponizuju.
Paradoks do paradoksa.
Dugo traju rasprave o Božanskom paradoksu i o paradoksu Svetog Trojstva. I dan danas mi imamo velikih problema s definicijom Boga i njegove trojedine naravi. Zar se je čuditi da i mi danas, kao i učenici nekada, posumnjamo?
„A neki posumnjaše.“ (17)
Zašto?
Zato što mi ljudi sve volimo analizirati, secirati, klasificirati. Mi ljudi pokušavamo definirati Boga na svoju „sliku i priliku“, zaboravljajući da smo mi stvoreni na Božju „sliku i priliku“, a ne obrnuto.
Mi želimo „pripitomljenog Boga“, kako ga naziva C. S. Lewis.
Ali „pripitomljeni Bog“– nije Bog. On je jednostavno lažni bog stvoren na našu sliku i priliku, a sve kako bismo mi mogli preuzeti ulogu Boga. Bog se nama otkriva ali ni slučajno kao „pripitomljeni“ Bog. Naš Bog je kompleksan i prepun je paradoksa.
Mi se neprestano koprcamo bezuspješno pokušavajući objasniti ljudskom logikom veliki Božji misterij. Božji paradoks.
A nije naš posao objasniti Božju bit, misterij Svetog Trojstva, paradoks trojedinog Boga, ne, naš je „posao“ ljubiti Boga i živjet po njegovim zapovijedima.
“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed; druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci”
(Matej 22,37-40)
Tako postupajući i tako živeći u stanju smo razriješiti sve ostale paradokse koje život donosi pred nas.
Ivica Ursić bpz.ba
