Ljutnja nije samo neizbježna, nego je i nužna,
jer inače na njeno mjesto dolazi ravnodušnost,
najgora od svih ljudskih karakteristika.
Prije više od 30 godina Peter Finch se je, u filmu „Network“, nagnuo kroz prozor i povikao: „Lud sam od bijesa i ovo više ne želim trpjeti.“ Od tada, čini se, svatko je pronašao svoj prozor s kojeg istresa svoj bijes na ovaj svijet.
Političari neprestano viču jedni na druge, prosvjednici obasipaju različitim pogrdama one protiv kojih prosvjeduju, domaći i svjetski „reality show“ programi prepuni su likova koji se stalno ljute jedni na druge, čitatelji svojim ljutitim pismima zatrpavaju novinske redakcije, internetski forumi služe kao deponiji ljutitih frustracija, radijski voditelji, linijom manjeg otpora, dopuštaju slušateljima da otvore sve svoje ventile i da u eter istresu svu svoju ljutnju, sav svoj nagomilani bijes.
Muškarci se ljute na žene, žene se ljute na muškarce, a djeca su ljuta na jedne i na druge, baš kao što je i odraslima puna kapa djece. A još nismo ni počeli govoriti o ljutnji koja, pretočena u bijes, potiče ratove, terorizam i nasilje bilo koje vrste.
Suviše je ljutnje na ovom našem svijetu.
Ali ljutnja nije ništa novo. Ona je dio naše ljudskosti. Carol Travis ljutnju čak naziva „moralnom emocijom“. I ja sam se, vjerujem baš kao i vi, bezbroj puta zatekao u ljutnji. I najčešće sam sebe korio zbog svoje ljutnje, jer mnogi umnici (dovoljno je pročitati razmišljanja o ljutnji velikana ljudske povijesti) tvrde kako ljutnja nije dobra stvar. Konačno ona je jedan od sedam smrtnih grijeha, ona ponižava onog koji se ljuti, a i onoga tko je predmet ljutnje. O njoj su negativno govorili Marcus Tulius Cicero, Benjamin Franklin, Seneca, Indira Gandhi, pa što bi ja sada trebao nešto pametovati po svoju?
Ali kako se ne ljutiti na svijet oko nas? Tko je to u stanju promatrati našu svakodnevicu i ravnodušno slijegati ramenima?
Pogledajte naše političare. Vladajuće i oporbene. Predsjednicu i premijera. One bivše i ove sadašnje. Vladu i Sabor. Što to znanost „kemija“u svojim laboratorijima? Gdje nas je dovela tehnologija? Gdje su granice perverznosti kada je riječ o zabavi, a i o naobrazbi? Kakvu nam to nakaradnu duhovnost nameću na svakom koraku?
Nepravda caruje na svim razinama društvenog života. Laž, prevara, sebičnost, izdaja, bezdušnost, licemjerje, agresivnost, nasilje, korupcija i kriminal postali su „kruh svagdašnji“modernog čovjeka. Gdje god se osvrneš bezbroj je razloga za ljutnju, pa čak i za bijes.
Ali nije meni namjera govoriti vama protiv ljutnje, nije meni cilj da se vi prestanete ljutiti. Dapače. Ja bih bio sretan kada biste vi nakon mojih riječi bili još ljući, bijesni čak. Ja želim da prestanemo slijegati ramenima i da nas sviju obuzme ljutnja. Bijes pravednika da zavlada s nama.
Ali što činiti sa svojom ljutnjom?
Možemo mi prošetati ili optrčati oko kvarta, možemo raditi nešto što od nas zahtjeva snažnu koncentraciju, recimo, možemo se dohvatiti vezenja goblena, a možemo lupati šakama u jastuk. Ako smo sami i ako smo sigurni da naši susjedi slabije čuju, možemo se zatvoriti u sobu i vrištati i urlati. Možemo pustiti neku zaraznu glazbu i plesati, plesati i plesati, plesati do besvijesti. Drugim riječima možemo činiti neke fizičke aktivnosti kako bi se riješili ljutnje.
Možemo pokušati izbjegavati situacije koje nas ljute, možemo ne gledati TV Dnevnik, čitati novine, izbjegavati određene TV voditelje. Ne moramo odlaziti na skupove, zabave, ručkove gdje ćemo naletjeti na ljude koji će nas sigurno naljutiti.
Možemo napisati na papir ono što nas ljuti (to ja radim) i onda to pokidati (to ja ne radim). Ili to napisano možemo poslati svome prijatelju ili svom „life coach“-u, zamoliti ga neka to pročita, ili neka ne pročita, ali neka svakako uništi.
Solomon Schimmel spominje još jedan način, a to je prisegnuti, zavjetovati se. U „knjizi pobožnih“, a to je židovsko djelo iz 12. stoljeća, postoji priča o čovjeku koji je bio sklon nasilnim izljevima bijesa. Učitelj mu reče neka se zavjetuje kako će donirati nešto u dobrotvorne svrhe svaki put kada se naljuti. I djelovalo je!
Ali gospodin Schimmel sugerira još snažniju verziju zavjeta. Recimo ukoliko izgubimo kontrolu nad sobom doniramo određeni novčani iznos (kojeg ćemo i te kako osjetiti), ali ćemo ga dati nekome čiji ciljevi nisu kao naši (recimo članarina SDP-u ili HDZ-u – ionako je to sve isto).
Puno je recepata kako se riješiti ljutnje, no danas je u modi tzv. „anger management“ i čini mi se kako je najpametnije svoju ljutnu (opravdanu) usmjeriti prema problemima, a nikako prema ljudima. Potrebno je usmjeriti svoju energiju (izazvanu ljutnjom) prema pronalaženju odgovora, a ne izgovora.
Aristotel reče: „Svatko se može naljutiti, to je lako, ali biti ljut na pravu osobu, do prave mjere, u pravo vrijeme, zbog pravog razloga i na pravi način – to je teško.“
Da, to jest teško, ali ljutnja može biti velika motivacijska snaga u našem životu. Bog je toliko puta znao iskoristiti ljutite ljude kako bi ispravio neke od najgorih nepravdi i kako bi riješio neke od najvećih problema s kojima se ovaj naš svijet susreo.
Ljutnja nije u suprotnosti prema ljubavi. Ona je najčešće njezino najjasnije očitovanje. Kako mi to možemo voljeti svoje bližnje i u isto vrijeme promatrati kako ih se iskorištava i kako ih se besramno ponižava? Kako mi možemo biti domoljubi i u isto vrijeme ravnodušno promatrati kako nam politika i političari gaze po svetinjama, kako nam država propada i nacija umire?
Jedna od najvećih slabosti današnje generacije leži u mlakosti njezine ljubavi, u slabašnim prosvjedima protiv zla i nepravde, jer baš to zlo i ta nepravda rezultat su te iste anemične ljubavi. Monstruozna zla (ratovi, pobačaj, eutanazija, izdaja, pljačka, izrabljivanje, nasilje, laž) nastaju i opstaju pred našim nosom, isprepleću se i srastaju s politikom i političarima, drsko se opiru svakom apelu za pravdom i istinom, a sve zato što mi koji sebe nazivamo kršćanima – šutimo.
A Isus nije šutio.
Ne samo što nije šutio nego nije ni ravnodušno slijegao ramenima pred zlom i nepravdom i nije od njih okretao glavu. Dapače. Suočio se je s nepravdom. Suprotstavio se zlu.
I uzeo je bič u ruke.
I zamahnuo je.
Ljutit. I bijesan.
Mi nismo naučeni na ljutitog Isusa. Mi ne volimo niti pomisliti da se Isus može razljutiti. Mi smo stvorili sliku mirnog, pasivnog, tihog Isusa.
Sada kada je ljut, kada pravi bič i koristi ga, kada prevrće stolove i istjeruje iz Hrama mi ne znamo što bi mislili. Nema više onog Isusa kakvog smo mi sami naslikali. Na svoju sliku i priliku.
Ono što podgrijava Isusov bijes jest činjenica da mi ono što je namijenjeno za naše okajavanje grijeha i našu duhovnu dobrobit, mi tako često koristimo za svoj osobni materijalni probitak. Ono što bi trebalo biti u službi našeg spasenja mi pretvaramo u prigodu u kojoj ćemo na brzinu „uzet’ novce“.
Nije se ovaj događaj dogodio samo u Isusovo vrijeme.
On se događa i dan danas. Mi se danas daleko više klanjamo u bankama, štedionicama, na burzama, u kladionicama i pred Bingom na televiziji nego u Božjem hramu – u našim crkvama.
Mi ne štujemo Boga Svemogućega nego štujemo euro, dolar, švicarski franak. Ovisno o tečaju.
Isus je došao uznemiriti postojeći sustav vrijednosti, koji je oprost od grijeha stavio u službu stvaranja profita. Došao je srušiti naše hramove u kojima se klanjamo svojim idolima. Došao je srušiti naše hramove sebičnosti, pohlepe i sebeljublja.
Ali je Isus došao i kako bi podigao novi Hram za nas, hram u kojem se uistinu možemo pomiriti s Bogom.
Svaki hram sačinjen ljudskim rukama, svaki sustav kojeg mi ljudi pokušavamo uspostaviti, na koncu uvijek postaje svrha sam sebi. I definitivno propada.
U Isusu Bog nam nudi hram gdje možemo primiti oprost od grijeha, a da za to ne moramo imati račun u banci, nudi nam hram gdje se možemo pomiriti sa svojim Stvoriteljem, a da ne moramo imati kreditnu karticu, nudi nam mjesto gdje možemo slaviti Boga i moliti mu se i gdje možemo biti slobodni od sve naše pohlepe i sebičnosti.
Po svojem krštenju mi ulazimo u ovaj hram, postajemo jedno s tijelom Kristovim, živeći u Hramu Božje ljubavi – zauvijek.
Naš Bog je ljubomoran, ali je ljubomoran za naše dobro.
Naš Bog je ljutit, ali je ljutit, jer nas beskrajno ljubi.
Naš Bog je bijesan, ali je bijesan, jer smo krenuli po zlu.
Naš Bog želi da budemo samo njegovi, da njemu služimo, a ne da služimo sami sebi i ovom posrnulom svijetu, da se klanjamo samo njemu, a ne novcu i kapitalu, da smo djeca svjetla, a ne sluge tame.
Isusovo„čišćenje hrama“ je jasno upozorenje protiv bilo kojeg i protiv svakog lažnog osjećaja sigurnosti. Isus nam je poručio da je pravedna ljutnja dobra, jer nas potiče činiti ono što je dobro. Osobna ljutnja, ljutnja iz sebičnih pobuda, loša je stvar, jer nas potiče na zlo.
Postoji vrijeme kada kršćani trebaju biti ljuti. Postoje situacije u našem životu u kojima bi izostanak ljutnje bio zlo.
Pogrešna privrženost, religiozna uobraženost, patetično dociranje, duhovno samozadovoljstvo, osjećaj pravednosti i nadmoći u odnosu prema bližnjem, politička idolatrija i materijalna pohlepa i to sve najčešće u ime Boga, samo su neki od stolova koje će Isus isprevrtati u onaj dan.
Bilo bi dobro prije nego što načini bič svoj i prije nego što se razbjesni da se i sami naljutimo na sva zla i nepravde ovoga svijeta, da se napunimo pravednim bijesom prema zlu koje je zavladalo s nama i da sami svoje stolove počistimo od svega onog što nam je postalo bitnije od Boga našega.
„Ljutite se, ali ne griješite.
Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom!
Ne dajte mjesta đavlu!“
(Efežanima 4,26-27)
Ivica Ursić
