Razdijeli onima koji su posjedali koliko su god htjeli.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoÅ¡tvo jer su gledali znamenja Å¡to ih je Äinio na bolesnicima. A Isus uziÄ‘e na goru i ondje sjeÄ‘aÅ¡e sa svojim uÄenicima. BijaÅ¡e blizu Pasha, židovski blagdan.
Isus podigne oÄi i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reÄe kuÅ¡ajući ga; jer znao je Å¡to će uÄiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki neÅ¡to malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih uÄenika, Andrija, brat Å imuna Petra: »Ovdje je djeÄak koji ima pet jeÄmenih kruhova i dvije ribice! Ali Å¡to je to za tolike?« ReÄe Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.
PosjedaÅ¡e dakle muÅ¡karci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreÄe zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiÅ¡e, reÄe svojim uÄenicima: »Skupite preostale ulomke da niÅ¡ta ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest koÅ¡ara ulomaka Å¡to od pet jeÄmenih kruhova pretekoÅ¡e onima koji su blagovali.
Kad su ljudi vidjeli znamenje Å¡to ga Isus uÄini, rekoÅ¡e: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuÄe se ponovno u goru, posve sam.
RijeÄ Gospodnja.
(Iv 6, 1-15)
Na spomen kruha naviru bezbrojne asocijacije.
Hrana, glad, dobrodoÅ¡lica, debljina, siromaÅ¡tvo, mrvice, ulomci…
Ako postoji priÄa koja simbolizira naÄin po kojem nas kruh kao znak ispunjava i fascinira, onda je to svakako priÄa iz ovonedjeljnog Äitanja, u kojem Isus hrani mnoÅ¡tvo.
Kruh, kao simbol temeljnih ljudskih potreba i kao znak rada ljudskih ruku, uvijek nas odvodi u svijet ekonomije, politike i zajedništva. Ta je tema svevremenska i jednostavno neizbježna.
Kako nahraniti ljude?
To je i tema razgovora Isusa i uÄenika. Stvar je ozbiljna. U pitanju su ljudi. Velika masa ljudi. Gladnih ljudi. I tu se automatski nameće jedno pitanje. Ni malo ugodno. Ni malo naivno. „Što će se dogoditi ako masa ostane gladna?“
Ovo pitanje ne muÄi Isusa, ali muÄi svijet. Opterećuje poltiÄare, jer je to pitanje na tragu politiÄkog pragmatizma. PolitiÄari su opsjednuti pitanjem: „Je li neÅ¡to korisno? Isplati li se? Koliki treba biti omjer uloženog u odnosu na možebitnu dobit?“. Uglavnom sve se vrti oko dileme: „Hoće li konaÄan cilj opravdati uložena sredstva? Hoće li dobiveni glasovi biti dovoljni?“
Sa aspekta politike ono Å¡to Isus radi, a to je služenje potrebnima, slabima, bolesnima, gladnima i odbaÄenima, jest Äista politiÄka naivnost. To je iracionalno i neisplativo. PolitiÄari će vam lako i brzo iskalkulirati da se konkretan trud oko nekoliko tisuća ljudi takvog druÅ¡tvenog profila jednostavno „ne isplati“. Bolje im je, umjesto kruha servirati niz velikih obećanja, jer veliko je pitanje hoće li ti ljudi uopće izaći na izbore, jer oni nisu njihovo „biraÄko tijelo“, ti glasovi ne dobivaju izbore, jer to nije „ciljana skupina“… itd… itd…
Ali mi znamo da Isus nije politiÄar.
Isusu je do gladnih ljudi, a ne do glasova sitih biraÄa.
Mnogi su analitiÄari Svetog pisma pokuÅ¡ali racionalizirati ovo Isusovo Äudo. Uvijek ima onih koji Äuda pokuÅ¡avaju objasniti razumski. Albert Schweitzer je pisao da je svaki od prisutnih bio apsolutno impresioniran Isusovom blizinom, pa su bili zadovoljni, i nisu osjećali glad iako su u biti bili gladni. Jedna druga teorija govori da su ljudi imali hrane sa sobom, ali su je skrivali jedni od drugih. Kada je onaj djeÄak ponudio svoj ruÄak, ta gesta je posramila ostale, pa su razvezali svoju prtljagu i hrane je bilo u obilju.
Sve ove teorije gaÄ‘aju i ne pogaÄ‘aju cilj. ÄŒovjek kada mu spomeneÅ¡ Äudo oÄekuje spektakl. Senzaciju. OÄekuje munje, grmljavinu. OÄekuje vatromet. Neku pirotehniku. Ili barem dobar „light show“.
Ovdje, od svega toga, niÄeg nema. Isusovo Äudo je niz obiÄnih, svakodnevnih poteza. Isus uzima kruh. Uzima ribu. Izgovara zahvalu Bogu. Lomi kruh. I dijeli onima koji su posjedali. Kroz najobiÄnija, svakodnevna djela, ljudi su se nasitili.
Nema magije. Nema vatrometa.
I preostalo je 12 košarica ulomaka.
I gdje je tu Äudo?
ÄŒudo je ipak u politici. Ne, nisam pogrijeÅ¡io. ÄŒudo je u politici, ali ne u politici ovoga svijeta, nego je Äudo u Božjoj politici. Jer Isusova politika nije politika vladanja nego je politika služenja.
Isus i nas poziva da prikupimo ulomke, jer kad se kruh lomi ostaju ulomci. U srcu Isusove politike, u žiži Isusove ekonomije jest želja da se ništa od onog bitnog ne izgubi.
Ali Å¡to je to bitno u ulomcima? U fragmentima?
DanaÅ¡nje druÅ¡tvo i njegova ekonomska politika poÄiva na logici akumulacije kapitla, a ne akumulaciji stvari. Stvari treba Å¡to Äešće odbacivati. Stvari koje su iziÅ¡le iz mode, stvari kojima je istekao rok trajanja, stvari kojih smo se zasitili.
Bez obzira Å¡to mi jeli ili koristili Äini se da nas niÅ¡ta nije u stanju zadovoljiti za neko duže vrijeme, pa zato u nama postoji neprestana glad za novim. Pomoću oglaÅ¡ivaÄke industrije u nama se stimulira kratkotrajnost zadovoljstva. ÄŒim ti neÅ¡to viÅ¡e nije po guÅ¡tu – baci to. Ako to imaju i drugi – rjeÅ¡i se toga. Ako si to koristio proÅ¡lu godinu – kupi novo. Može se nama neÅ¡to ne znam kako sviÄ‘ati, mi ćemo to ipak odbaciti, jer takva je naÅ¡a kultura življenja.
Ono Å¡to je najgore jest Äinjenica da se ta nevjerojatna lakoća odbacivanja stvari sve viÅ¡e primjenjuje na ljude. Na stare i nemoćne, na braÄne partnere, na djecu, roÄ‘enu i neroÄ‘enu. Teži se odbacivanju obitelji i svega onog tradicionalnog Å¡to je generacije, uz „koru kruha“, i održalo.
I Å¡to nam je Äiniti?
Jedino Å¡to je moguće jest prikupiti fragmente. Ulomke. Komadiće. Ostatke onoga Å¡to joÅ¡ u sebi nosi peÄat Božje ljubavi.
Ovaj naÅ¡ svijet troÅ¡i silnu snagu u potroÅ¡no i generira ogromno bogatstvo za samo neke meÄ‘u nama, a s druge strane redovi pred puÄkim kuhinjama sve su duži i masa na obalama Galilejskog, Tiberijadskog mora sve je brojnija.
Sve što je preostalo jesu ulomci, jesu fragmenti, jesu djelići ljudskosti i ljubavi. Sve ih je, nažalost, manje i manje. Baš zato ne smijemo dopustiti da se izgubi ni jedan jedini ulomak.
Kruh je oduvijek bio pitanje opstanka. Preživljavanja. On je tako naÄinjen da se lomi, trga, kida i da se dijeli. U ulomcima. Neki su ga pokuÅ¡ali rezati na „tanke Å¡nite“, neki su ga htjeli zamijeniti kolaÄima, neki su ga sebiÄno skrivali od drugih i znamo kako je sve to zavrÅ¡ilo.
Kruh se ne bere sa stabla, kruh se ne iskopava iz zemlje. On je djelo ruku. Kruh je znak zajedniÅ¡tva. Po odnosu prema kruhu znamo o kakvoj je civilizaciji rijeÄ. Kruh nas Äini ljudima. Ali tek kada ga dijelimo, kao Å¡to ga je Krist dijelio i kada Äuvamo svaki njegov ulomak.
Isus ne traži od nas da mi riješimo pitanje „globalne gladi“ nego traži od nas da nahranimo jednu gladnu osobu. Kruhom našim svagdašnjim i radosnom viješću.
IzmeÄ‘u „12 koÅ¡ara ulomaka“ i pitanja kojeg je postavio Andrija, brat Å imuna Petra: »Ali Å¡to je to za tolike?“ nalazi se Isus. Nalazi se faktor, Äimbenik, koji rjeÅ¡ava svaku jednadžbu. Nalazi se onaj koji ima odgovor na sva naÅ¡a pitanja i rjeÅ¡enje za sve naÅ¡e potrebe.
Nalazi se – kruh života. Kruh koji se nesebiÄno daje.
Ivica Ursić bpz.ba