UÄitelju moj, da progledam.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad je Isus s uÄenicima i sa silnim mnoÅ¡tvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.
Kad je Äuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga uÅ¡utkivahu, ali on joÅ¡ jaÄe vikaÅ¡e: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
Isus se zaustavi i reÄe: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtaÄ, skoÄi i doÄ‘e Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeÅ¡ da ti uÄinim?« Slijepac mu reÄe: »UÄitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim.
RijeÄ Gospodnja.
(Mk 10, 46-52)
IZ TAME U SVIJETLO
Rose Crawford je bila slijepa 50 godina. Onda je podvrgnuta delikatnoj operaciji u jednoj bolnici u Ontariju. „Ja jednostavno ne mogu vjerovati.“ grcala je u suzama dok joj je lijeÄnik skidao zavoje s oÄiju. Po prvi put u svojem životu ona će biti u stanju vidjeti ljepote svijeta, oblike, boje, ljude…
Sada slijedi poanta ove priÄe. Dvadeset godina njezine slijepoće bilo je potpuno nepotrebno. KirurÅ¡ka tehnika koja se je primijenila mogla joj je vratiti vid kad joj je bilo 30 godina. Već tada takve su se operacije obavljale. LijeÄnik je rekao: „Ona je jednostavno bila uvjerena kako nema niÄeg Å¡to bi se moglo uÄiniti u njezinoj situaciji.“
Zašto je gospođa Rose živjela 20 godina pretpostavljajući da je njezina situacija beznadna?
Vjerojatno nije tražila lijek, odustala je od svega, izgubila je nadu ili možda oni koji su znali nisu joj za tu opciju nikad ništa rekli.
Milijuni i milijuni ljudi hodaju unaokolo slijepi. Duhovno slijepi. Nesvjesni užasnih posljedica koje sa sobom nosi njihova duhovna slijepoća.
Da, oni su bespotrebno slijepi, jer postoji lijek za njihovu slijepoću. LogiÄno je zapitati se zaÅ¡to ti ljudi nastavljaju živjeti u svojoj bespotrebnoj slijepoći? Jedni su odustali od potrage pretpostavljajući da je njihovo stanje beznadno. Drugi se spotiÄu u duhovnoj tami, jer nitko s njima nije podijelio svijetlo.
Bespotrebno slijepi?
Koja užasna pomisao.
Pogotovo kada postoji lijek.
Fundus naÅ¡eg oka, naÅ¡ih oÄiju, naÅ¡eg vida, naravno duhovnog, s vremenom oslabi, nije viÅ¡e tako oÅ¡tar kao Å¡to bi trebao biti i mi tada teÅ¡ko primjećujemo Božju ruku na djelu oko sebe.
Slika koju vidimo iskrivljena je, to je izobliÄena percepcija u kojoj sve izgleda mraÄno i beznadno. ÄŒovjeku se Äini kako je svijet u cijelosti užasno mjesto, da niÅ¡ta u njemu nije dobro ni lijepo, da život nije niÅ¡ta drugo nego beskonaÄan niz manjih ili većih razoÄaranja, nepravde, muke i patnje. Ta vrsta duhovne slijepoće sprijeÄava nas vidjeti pozitivnu stranu stvari oko nas, jer stvarnost, ma koliko god se Äinila loÅ¡om, uvijek ima i onu drugu stranu. Stranu svijetla.
Postoje svijetli trenutci ljubavi, brige, milosrÄ‘a, nesebiÄnosti, suosjećanja u kojima se naÅ¡ ranjeni i polomljeni život iscjeljuje. Sve ovisi za Äim tragamo, Å¡to tražimo i Å¡to mi biramo vidjeti.
Svi smo mi pozvani i ohrabreni tražiti nazoÄnost i Božju ruku koja će nas dotaknuti i ponovno uspostaviti naÅ¡u sposobnost viÄ‘enja stvari onakvih kakve one u istinu i jesu. Jer zar mi nismo ponekad toliko duhovno slijepi da nismo u stanju vidjeti ni ono Å¡to je u naÅ¡oj neposrednoj blizini. U obitelji, u susjedstvu, u državi, u Crkvi?
Ponekad se Äini kako je putovanje duhovnim životom poput vožnje kroz gustu jutarnju maglu koja se nikako ne diže. Nema svijetla koje bi nas vodilo. Samo ponekad poneko crveno svjetlo automobila koje iskrsne pred nama, ako smo sretni. Kad ga vidimo barem se nadamo da slijedimo nekoga tko zna put i kamo ide, jer mi ni o Äemu pojma nemamo. Pa Äak ako smo ranije i putovali ovom cestom to je za nas, u tami bez svijetla, sasvim novo iskustvo.
Puni napetosti i nade kako idemo u dobrom pravcu i da ne ćemo udariti bilo u neki predmet, životinju ili osobu, mi smo zgrÄeni i zabrinuti. Nastavljamo putovati i kako se magla diže nama je sve lakÅ¡e i lakÅ¡e.
FiziÄki mi opažamo cestu, znakovi izranjaju. Duhovno mi postižemo mir. Mir u srcu, mir u duÅ¡i. I naÅ¡a duÅ¡a biva blagoslovljena kada iz tame doÄ‘e u svijetlo. U Božje svijetlo.
Slijepi prosjak iz ovonedjeljnog Äitanja Bartimej, u biti, jedini – vidi. On jest fiziÄki slijepa osoba, ali on Isusa Krista vidi svojim duhovnim oÄima. Vidi ga , jer ga želi vidjeti.
Danas sam i ja žarko želio vidjeti Isusa.
Umjesto njega vidio sam starca kako stoji na ulici. Pozdravili smo jedan drugog, nasmiješili se i nastavili svaki svojim putem.
Danas sam želio vidjeti Isusa.
Vidio sam predivno dijete s majkom. NasmijeÅ¡ih se i maleni pruži svoju ruÄicu kako bi me dodirnuo. Kako bi dodirnuo moju ruku i srce moje. I ja mu rekoh: „Zdravo, maleni.“ Smijući se oni odoÅ¡e, a ja ostadoh s osmjehom na licu. I s osmjehom na duÅ¡i. Sretan Å¡to me je nevinost dodirnula.
Danas sam želio vidjeti Isusa.
Vidio sam staricu, pognuti lik, savijenih leÄ‘a, koja nosi tvije teÅ¡ke torbe. Izgledala je tako umorno. Gledao sam kako pokuÅ¡ava prijeći ulicu. Bilo me je strah da ne će uspjeti, pa joj rekoh: „Dopustite meni… ponijeti vam…“ I ona pristane.
Danas sam želio vidjeti Isusa.
Vidjeh Äovjeka na autobusnoj postaji. Tražio je sitniÅ¡ po džepovima. Nije uspijeva pronaći dovoljno. PriÄ‘oh mu i dadoh mu novac ne misleći Å¡to će on s tim novcem. Dadoh mu s blagoslovom. Tada je doÅ¡ao moj autobus.
Vidite ja sam uistinu želio danas vidjeti Isusa, a i on je želio vidjeti mene. Tada sam shvatio da smo se vidjeli i da smo se Äitavog dana susretali i viÄ‘ali. Dok sam lutao tamnom stranom života, duhovno slijep, to nisam bio u stanju. Ali izaÅ¡avÅ¡i na svijetlo, na Božje svijetlo, oÄi se moje otvoriÅ¡e.
Vidite ja sam uistinu želio danas vidjeti Isusa i danas sam ga uistinu i vidio.
Jer sam imao svijetlo. Baš kao i Bartimej.
Ako i vi imate Božje svijetlo jeste li ga voljni podijeliti s bližnjim?
Ivica Ursić bpz.ba