Bijahu kao ovce bez pastira.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu Å¡to su Äinili i nauÄavali. I reÄe im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpoÄinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. OtploviÅ¡e dakle laÄ‘om na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidjeÅ¡e i prepoznaÅ¡e te se pjeÅ¡ice iz svih gradova strÄaÅ¡e onamo i pretekoÅ¡e ih.
Kad iziÄ‘e, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane pouÄavati u mnogoÄemu.
RijeÄ Gospodnja.
(Mk 6, 30-34)
JEDI MOLI VOLI
Ako danaÅ¡nji Äovjek neÅ¡to ne voli, pa Äak i prezire, svakako je kada mu netko neÅ¡to želi pojasniti. Kada ga netko neÄemu želi pouÄiti. ÄŒesto Äujemo izraze: „Ne soli mi pamet.“, „Ne mudruj.“, „Ne pravi se pametan.“…
Mrzimo kad nas ulove u neznanju, jer smo uvjereni kako mi sve znamo. Mi smo sveznadari. Hodajuće enciklopedije. I ispod Äasti nam je nekoga neÅ¡to priupitati, bilo za savjet, bilo za neki podatak, jer to onda znaÄi da smo slabi, a slabost je danas jedan od najveÄih krimena.
U ovonedjeljnom Äitanju Isus ukazuje na dvije ljudske slabosti. Slabosti koje Äovjeka prate Äitav život. Jedna je u sferi tjelesnog, a druga u sferi duhovnog.
Isus umorne i gladne uÄenike poziva u osamu, na samotno mjesto, gdje će se odmoriti i nahraniti. U Isusovim rijeÄima se osjeća nježnost i briga. Isus želi da se njegovi prijatelji odmore i oporave.
I sam Isus je iscrpljen. Umoran je. I gladan.
Nažalost mi s nevjerojatnom lakoćom prelazimo preko nekih djelova Svetog pisma, držeći ih manje bitnima, pa Äak i nevažnima. To su tzv. prijelazni retci koji Äesto prethode nekim „glavnim dogaÄ‘ajima“ ili slijede iza njih.
Na primjer.
„A on se sklanjao na samotna mjesta da moli.“ (Luka 5, 16)
„Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje“ (Marko 11, 12)
„I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao.“ (Matej 8, 24)
„Odande otiđe u kraj tirski. I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti.“ (Marko 7, 24)
U ovim tzv. malim tekstovima možemo nazrijeti treptaje Isusovog ljuskog života. Života u kojem smo u stanju jasno prepoznati i svoj život. Pred oÄima vidimo Isusa koji ima potrebu povući se u osamu, njegovu želju biti sam i moliti se. Vidimo Isusa koji je gladan, kojemu se spava i koji ne želi neprestano biti u srediÅ¡tu pozornosti.
Ovi fragmenti niÅ¡ta ne oduzimaju od Isusove božanske dimenzije. DapaÄe, joÅ¡ je povećavaju. Bog Äitavog svemira biva gladan, pospan, on jede, odmara se, povlaÄi se u osamu i tuguje.
U svim ovim svakodnevnim, tako zemaljskim, tako obiÄnim, a ipak krucijalnim stvarima naÅ¡ Bog je poput nas. BaÅ¡ kroz ove detalje otkriva se nevjerojatna dimenzija utjelovljenja kao neÄeg najboljeg Å¡to nam je Bog podario.
To je ta prva sfera ljudske naravi koja ukazuje na naÅ¡u tjelesnu ograniÄenost, na naÅ¡e slabosti i potrebe, koje svatko rjeÅ¡ava na sebi svojstven naÄin sukladno svojim mogućnostima i trenutaÄnim okolnostima.
Druga sfera, ona duhovna, duhovna glad, potreba oslikava se u ovonedjeljnom Äitanju kroz prizor u kojem Isus suosjeća sa svijetom koji ustrajno prati njega i uÄenike.
„Kad iziÄ‘e, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane pouÄavati u mnogoÄemu.“
Taj isti svijet Isus će uskoro i nahraniti ali u ovom trenutku on misli na onu drugu njihovu glad. Mi do u beskraj možemo nagaÄ‘ati o Äemu je to Isus govorio mnoÅ¡tvu koje mu se je uÄinilo „kao ovce bez pastira“ ali pravi sadržaj nikada ne ćemo saznati. Ono Å¡to znamo jest da se je Isus sažalio nad mnoÅ¡tvom.
Bili su nalik ovcama bez pastira, koje lutaju kroz život bez cilja, nesigurne, jer nema nikog tko bi im dao sigurnost. Ovce bez pastira su ranjive, nisu u stanju voditi raÄuna o sebi i potencijalno su izložene razliÄitim ugrozama.
I Å¡to je Isus uÄinio?
Kaže evanÄ‘elist Marko: „…pa ih stane pouÄavati u mnogoÄemu.“
PouÄavao ih je!
A Å¡to mi radimo u ovakvim i sliÄnim situacijama? Kako mi reagiramo?
Mi mislimo da je solucija za većinu problema dati ljudima viÅ¡e – stvari. Mi smo uvjereni da viÅ¡e novca sve rjeÅ¡ava. ViÅ¡e razliÄitih polica osiguranja. ViÅ¡e konja pod haubom. ViÅ¡e Äetvornih metara stambenog prostora. ViÅ¡e pari cipela. ViÅ¡e vježbanja. ViÅ¡e vitamina.
Mi smo uvjereni da nema baÅ¡ neke velike koristi ako ljude budemo „pouÄavali“. Ljudima jednostavno treba dati Å¡to viÅ¡e „materijalnog“ ili joÅ¡ bolje „kruha i igara“ ili ako ih već treba neÄemu „pouÄiti“ onda neka to bude kako zaraditi viÅ¡e novaca. I onda će svi biti bez problema. Svi sretni i veseli.
Sve Å¡to je duhovno to se ismijava kao neÅ¡to „neproduktivno“, kao neÅ¡to Å¡to usporava Äovjeka u dosezanju veće „produktivnosti“. Ovaj mentalitet dobro je natopio danaÅ¡njeg Äovjeka. Impregnirao ga je. Nažalost uvukao se je i u Crkvu. DanaÅ¡nje svete mise sve su kraće, a propovijedi se odverglaju bez strasti i zanosa, a nažalost puno puta i bez Krista.
A mi danas sluÅ¡amo i Äitamo da kada je Isus vidio gomilu da je odmah znao Å¡to im treba. Naravno da su trebali jesti. Trebali su kruha. Pa i ribe. Zato im je Isus to i osigurao. Ali Isusova suosjećajnost tu se ne zaustavlja. Ona ide dalje. Ide dublje. Ide u onu drugu sferu. Sferu duhovnosti. Isusu je jasno da ljude treba nahraniti, ali da ih prije svega treba pouÄiti o mnogoÄemu. Prije svega o Bogu i o relacijama s Bogom i bližnjim.
Sigurno je da je masa toga dana sluÅ¡ala i upijala Isusove rijeÄi. Ali kada je Isusovo uÄenje postalo kompleksnije i poglavito zahtjevnije za upiti i za progutati, kada je Isus poÄeo govoriti o uzimanju i noÅ¡enju križa, o smrti i žrtvi, masa se je prorijedila. Znamo koliko je njih ostalo u podnožju križa.
Samo oni koji su stvarno razumjeli Isusa i njegovo uÄenje, samo oni koji su ustrajali na Isusovom putu i koji su primili pouku i u njoj vidjeli smisao svega toga, samo ti su pronaÅ¡li radost i novi život u svemu tome.
I otkrili su ljubav.
I nas treba pouÄavati. Neprestano. Jer trebamo shvatiti da smo bića koja funkcioniraju u dvije sfere. U tjelesnoj i u duhovnoj. U životu trebamo Äuvati svoje ovozemaljsko tijelo, jer je Božji dar. Potrebno se je odmarati. Ali trebamo i raditi na svojoj duÅ¡i ako želimo ustrajati uz Krista. Do kraja. I ući u njegovu ljubav.
„Ljubljeni,
ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga;
i svaki koji ljubi,
od Boga je rođen i poznaje Boga.“
(1 Ivan 4, 7)
Ivica Ursić