Priča ovonedjeljnog čitanja, iz Evanđelja po Ivanu, priča je o čovjeku koji je rođen slijep. To je kazališnim rječnikom rečeno jednočinka u šest prizora s velikim brojem likova. Tu su učenici, susjedi, Farizeji, roditelji, Isus i čovjek koji je od rođenja slijep.
Ova posljednja dvojica jedini su, uvjetno rečeno, „griješnici“.
Isus zato što je, odnosno što nije „pazio na subotu“, a čovjek zato što je bio slijep, rođen slijep.
Njih dvojica stvaraju sve događaje u ovoj jednočinki, dok svi ostali stoje unaokolo i postavljaju pitanja.
Kada bi čovjek mogao na nekakvoj zamišljenoj audiciji birati uloge mnogi bi izabrali ulogu slijepca. Teška uloga ali i velika uloga. Slijepac, stoji, prosi i tim putem prođe Bog i podari mu vid, a zatim ga postaviše skoro na optuženičku klupu i počeše ga rešetati brojnim pitanjima.
Te, kako su mu se oči otvorile?
Pa, gdje je taj čovjek koji je to čudo učinio?
Pa, kako je to mogao učiniti? Te, što mu je konkretno radio?
Pa, što on misli o njemu?
Jeste li primjetili jednu stvar?
Nitko se živ nije veselio. Nitko nije klicao. Nitko nije Bogu zahvaljivao.
Nitko čovjeka da upita, pa kako je to vidjeti po prvi put u životu?
Ili, recimo, smeta li mu velika svjetlost?
Bilo što?
Nitko ni zuc. Nitko ništa.
Jedino što ih je zanimalo bilo je: tko – kako – gdje i što?
I čovjek je sam protiv svih.
Isus ga je iscijelio i otišao. Sam je.
Baš kao što smo i mi u ovom vremenu između Isusovog prvog i drugog Adventa. Sami moramo shvatiti smisao svega. Svega onoga što se zbiva oko nas. Trebamo donijeti odluku kako se postaviti. Što reći. A sve to suočeni s brojnom i glasnom opozicijom.
U početku ovaj čovjek odgovara stidljivo, kratkim rečenicama. Ali kako se pitanja gomilaju, a i njegovi roditelji se prave blesavi, čovjek dobiva na rječitosti i na hrabrosti. Na kraju njegovi odgovori Farizejima bivaju tako oštri da ga oni jednostavno izbace iz sinagoge.
Ponašanje Farizeja za nas je izuzetno odbojno.
Zašto?
Pa zato što nas podsjećaju – na nas same.
Jer mi smo puno sličniji Farizejima nego slijepcu.
Mi nismo ljudi s margine, društveni otpadnici, barem ne većina nas.
Još uvijek nas nije društvo proglasilo nepoželjnima.
Mi smo insajderi – poslušni građani, lojalni, mirni, uredne platiše poreza, spremni voditi računa o površnim stvarima, a ono bitno prepuštamo svojim gospodarima.
I mi smo poput farizeja uvjereni u svoju pravednost, u svoje znanje.
Oni su živjeli u svojim zatvorenim svjetovima, u kojima su se osjećali apsolutno nedodirljivima. Njihov svijet bio je zatvoreni svijet i on je po njima funkcionirao.
Taj je svijet njih zaključao, a Isusa je isključio.
Oni su tako sami sebe zaključali i ostali su u unutarnjoj tami. Strah da ne budu u pravu, strah od suočavanja s Istinom, priječio im je izlazak na svjetlo.
Umjesto da se usredotoče na čudo koje je Isus učinio oni počinju debatirati o Isusu i o njegovim postupcima. I ni o čemu se ne mogu složiti kada je riječ o Isusu. Uhvatili su se činjenice da je Isus u subotu izmješao zemlju sa pljuvačkom i da je napravio kal. I o tome su raspravljali bez kraja i konca.
Dođe čovjeku da ih protrese i kaže: „Dajte, ljudi, zaboravite kal, zaboravite subotu. Čovjek od rođenja slijep, a sada vidi. Čovjek po prvi put u svome životu vidi nebo, vidi cvijeće, vidi lice svoje majke, pa zar se na to ne biste trebali usredotočiti? Pa zar se ne biste trebali radovati s njim, a ne ga ispitivati?”
Farizeji su odbili vidjeti Božji znak, znak da je Isus utjelovljenje Boga.
Pitamo se što je uzrok njihovoj sljepoći?
Pokušati ću dati odgovor uz pomoć Emanuela Swedenborga, švedskog znanstvenika, filozofa, kršćanskog mistika i teologa.
„Tamo gdje nema sućuti, suosjećanja, prisutna je sebičnost i posebno mržnja prema svakom onom koji se s nama ne slaže. Zato takvi ljudi ne vide ništa u svojim bližnjima osim onog što ne valja, a ako i vide nešto dobrog, oni to drže nevažnim ili to tumače na krivi način.“
Farizeji nisu mogli vidjeti ništa dobrog u ovom čudu, pa tom logikom ni ništa dobrog u Isusu, jer je njihovo suosjećanje presušilo.
Ljutnja i bijes mogu zaslijepiti i najslobodoumnijeg čovjeka.
Sebičnost zna strahovito zaslijepiti.
Pomanjkanje suosjećanja, to jest ne željeti suosjećati sa svojim bližnjim, zadržati naš međuljudski odnos na površnosti, ne htjeti ući u dublji odnos, zna i može poremetiti naš vid i onda vidimo samo ono površno i ono nebitno.
Kada čovjek prepusti sebe sebičnosti, bijesu ili strahu, onda on sebe zalijepi prema istini. To je inače i prava napast, poglavito kada smo mi već u svojoj glavi nekoga osudili i smjestili ga u određenu kategoriju.
Ali ne treba ni bez kriterija sve prihvaćati. Ni ljude ni njihove postupke, te blaženo stajati sa strane dok oni prave probleme.
Ljubav zahtjeva stav. Ljubav ima zadaću spriječiti ljude u nanošenju zla drugome i sebi samome. Ali ljubav ide i korak dalje i vjeruje da je duboko u svakom čovjeku prisutan Bog.
Kada druge odbacujemo kao loše ljude onda smo mi površni i mi smo slijepi i ne vidimo da Bog možda baš u ovom trenu djeluje u toj osobi.
Nas mogu zaslijepiti naše dobre namjere i pravedan bijes ako poput Farizeja priđemo ljudima s već unaprijed pripremljenim predrasudama. Međutim ukoliko nadiđemo razinu površnosti i ukoliko svaku osobu i svaku situaciju promatramo kroz suosjećajnost onda možda i vidimo – čudo na djelu.
U ovom našem današnjem vremenu velika je napast u svima nama da jednostavno odustanemo jedni od drugih. Ali ako to učinimo mi ćemo dragovoljno sebe učiniti slijepima pred činjenicom da je Bog u svakome od nas.
Biti ćemo poput Farizeja i kada se čuda budu događala pred nama, umjesto da se radujemo, mi ćemo tragati za onim što bi u njima moglo biti loše, umjesto da gledamo u ono dobro što nam ta čuda donose.
„Ljudi ne vide. Ljudi gledaju na vanjštinu, a Gospod gleda u srce.“
(1. Samuelova 16,7)
Ivica Ursić
