Jeste li ikada u životu doživjeli slučajan susret koji je promijenio vaš život? Kada se osvrnete na prošle godine vašeg života koliko je njih rezultat što ste bili „na pravom mjestu“, „u pravo vrijeme“ ili „na krivom mjestu” u “krivo vrijeme“?
Je li bilo događaja koje niste planirali niti ste ih predvidjeli?
I kako se Bog uklapa u te situacije?
I je li sve to samo puka slučajnost?
Čovjek iz ovonedjeljnog čitanja (Lk 19, 1-10) carinički starješina po imenu Zakej, vjerojatno je postao pristalica mišljenja kako ništa nije slučajno. On se jednog dana popeo na stablo i njegov život više nije bio isti.
Ne postoje dva čovjeka na svijetu koji imaju identično duhovno putovanje. Svatko je od nas jedinstvena osoba i svatko od nas ima svoj jedinstveni duhovni put.
Duhovni put cariničkog starješine Zakeja mogli bismo nazvati „pogled sa smokve“. Za njega je to bilo nešto jedinstveno.
Jako bi mali broj ljudi predložio takav način komuniciranja s Bogom – popeti se na stablo, sjesti u njegovu krošnju i čekati Gospodinov dolazak. Jako mali broj ljudi, bolje reći nitko … pa ipak ova priča u sebi nosi neke principe koji bi i nas omogli ohrabriti na našem duhovnom putovanju.
BOŽJA JE LJUBAV ZA SVAKOGA
Nama su neki ljudi naprosto neprihvatljivi, zar ne?!
Oni jednostavno ne zaslužuju živjeti, jesti, piti, raditi uz nas ostale – dobre ljude.
Zato nas i šokira Isusov poziv Zakeju, neka siđe brzo sa stabla, jer Isus želi baš danas boraviti u njegovoj kući.
Pa što to Isus ima zajedničko s likom kakav je carinički starješina Zakej?
Zar je onda čudo što su svi nazočni tom pozivu mrmljali?
A tko od nas ne bi također prigovarao?
Ali Božja ljubav je za svakoga, apsolutno za svakoga – poglavito za one koje držimo – neprihvatljivima – nepoćudnima.
Nemojmo olako prijeći preko posljednje rečenice.
„Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“
BOŽJA LJUBAV NAS SUSREĆE TAMO GDJE JESMO
Jeste li primjetili koliko mnogo različitih ljudi susreće Isusa?
Isusov princip je bio „izaći i potražiti ih“.
Izaći – potražiti – i spasiti.
Mi ljudi imamo drugi princip.
Tako zvani – „dođi k meni“ – princip.
Crkva poziva ljude neka dođu na misu ali tu stvari ne smiju stati.
To je priprema za izlazak.
Za izlazak i djelovanje.
Griješimo ako mislimo: „Ja sam danas obavio svoju vjerničku dužnost. Bio sam u crkvi. Poslušao sam misu.“
Isus je odlazio do ljudi i susretao ih je tamo gdje su bili.
Matej je sjedio u svojem poreznom uredu.
Petar je prao svoje mreže na jezeru.
Žena je bila pokraj zdenca.
Pavao je bio na konju na svom putu za Damask.
Zakej je bio na smokvi.
Gdje god je bila bol, patnja i čežnja – Isus je išao.
I što je najbitnije – Isus ide i dalje.
Dobro je znati da nas Božja ljubav susreće tamo gdje jesmo.
Kako u dobrim tako i u lošim vremenima.
Kada činimo sve kako valja ali i kada nam ništa ne ide od ruke.
U sreći i u beznađu.
I ako ste ikada bili u stanju kada ste se osjećali bezvrijedni i neprihvaćeni baš je tada njegova ljubav dolazila k vama. Dakle ono „pravo vrijeme“ i „pravo mjesto“ bilo je vrijeme i bilo je mjesto kada smo odlučili potražiti Božju ljubav, jer nas ta ljubav susreće, dodiruje i poziva ma gdje mi bili. Poziva nas da siđemo sa smokve, da izađemo iz naših ribarskih brodica ili iz naših ureda ili iz naše tuge ili iz našeg srama ili iz naših teškoća.
Na kraju tog dana u Jerihonu, pohlepni carinički starješina po imenu Zakej, posegnuo je za svojom čekovnom knjižicom kako bi dao siromašnima i kako bi vratio četverostruko prevarenima.
Spasenje donosi iscjeljenje njegovoj kući.
To je sada novi Zakej.
Božja ljubav ne mijenja nas iz onoga što mi jesmo u nekog drugog, u neku drugu, bolju osobu.
Ona izvlači, doziva iz dubine naše duše bit osobe, našu bit.
Dovodi na površinu osobu kakvom smo mi stvoreni biti.
Biti izgubljen znači biti odvojen od osobe kakvom na je Bog stvorio.
Spasenje znači otkriti tko smo mi i što bismo mi mogli postati kroz Kristovu ljubav. Mi ne trebamo sebe pretvarati ni u što i ni u koga.
Božja ljubav i njegova milost stvaraju nas, preobražavaju nas – iznutra.
Isus dolazi u grad.
Isus ima svoj plan.
Potražiti. Promijeniti. I spasiti jednu po jednu osobu.
Čini mi se da nikad nije kasno izaći iz svojih domova i ako nema mjesta popnite se na stablo smokve i promatrajte što će se dogoditi.
Ali budite oprezni, moram vas upozoriti.
Isus bi se mogao zaustaviti ispod smokve na kojoj sjedite.
Mogao bi vas pogledati i pozvati vas da siđete.
I da ga slijedite.
Mogao bi vas u tom slučaju, ako njegov poziv prihvatite i učiniti drugom osobom.
Treba hrabrosti za silazak sa smokve.
Ali vrijedi.
Vjerujte mi.
I nikada nije kasno.
Ivica Ursić
