Kad odlazite u neku prodavaonicu idete li iskljuÄivo neÅ¡to kupiti ili volite razgledavati bez obveze?
Ja uživam „lunjati“ i ne razbijati glavu trebam li neÅ¡to ili ne. Ali onda vam sve pokvari prevrijedna prodavaÄica koja se nacrta niotkud i umiljatim glasom vas, pa skoro, potjera iz prodavaonice: „Mogu li vam pomoći?“
Jedino što vam preostaje jest reći: „Ne hvala, samo gledam.“
Ima prodavaonica gdje u miru možete satima razgledati i nitko vas ne će niÅ¡ta priupitati, ali u nekima na vas prodavaÄi naprosto vrebaju i nasrću već na samom ulazu.
Kada je Äovjek u stanju „samo gledam“ onda ne voli da mu se prodavaÄice i prodavaÄi petljaju u život, da ga potiÄu neka se obveže, neka donese odluku.
U nekim prodavaonicama kada kažete da „samo gledate“ – puste vas na miru. Ali u nekim drugim …
I to je ono Å¡to ja ne volim.
Ja volim „razledavati bez obveze“.
Ali samo u prodavaonicama, na pazaru, na peškariji.
U druÅ¡tvu je već neÅ¡to drugaÄija situacija. DrastiÄno drugaÄija.
„Samo gledam.“
ZnaÄi da nisi spreman odrediti se.
Opredjeliti se. Preuzeti obvezu.
Želiš razgledati, promisliti, prekontrolirati.
Ali koliko dugo to „gledanje“ može trajati?
Zar nije došlo vrijeme da se donese odluka?
Promotrimo malo kakvi smo mi to kršćani.
Ako smo objektivni lako ćemo se složiti da nas je previše koji „samo gledaju“. To ponekad i nije stvar naše namjere nego je stvar jednog stanja koje se prenosi iz generacije u generaciju.
PriÄa jedan svećenik kako je dolaskom na novu župu upoznao mladića koji se je predao drogi. Roditelji su bili oÄajni. Mladić je zavrÅ¡io i u zatvoru. Svećenik ga je posjećivao. Bio je krizman ali samo zato, kako je sam rekao, da ga ne bi roditelji „ubili“. Bio je apsolutno nezainteresiran za Krista i za Crkvu. Njegove nevolje i svećenikova ustrajnost probudile su mladića i nakon nekog vremena, vrativÅ¡i se kući, reÄe svojim roditeljima da se namjerava zarediti i postati svećenik. Njegov otac, redovit na nedjeljnim misama, sav bijesan nazove svećenika i reÄe: „Mislim da je krivnja na vama. Mi cijenimo Å¡to ste mu pomagali da se ostavi droge, ali ovo je sve skupa otiÅ¡lo malo predaleko.“
Netko je rekao da danaÅ¡nju Crkvu Äine dvije vrste vjernika – BALKONAÅ I i PUTNICI. Prvi dane provode na svojim balkonima i promatraju putnike koji prolaze. Promatraju.
Iz dana u dan „samo gledaju.“
Nikada se ne prikljuÄuju putnicima i nikada nikamo ne idu. Samo gledaju.
Putnici, s druge strane, su se obvezali, opredjelili su se za putovanje.
Oni su na cesti i aktivno tragaju za svojim odredištem.
Putuju s drugim putnicima i jedni druge hrabre tijekom putovanja – dok „balkonaši“ sjede na svojim balkonima i promatraju ih.
„Samo gledaju.“
Ovaj fenomen „samo gledam“ nije nov.
ÄŒitanje iz EvanÄ‘elja po Marku govori o bogatom mladiću koji je želio biti siguran je li na pravome putu prema životu vjeÄnomu, pa pita Isusa: “UÄitelju dobri, Å¡to mi je Äiniti da baÅ¡tinim život vjeÄni?”
Iz razgovora koji je uslijedio doznajemo da je rijeÄ o mladiću koji pokuÅ¡ava živjeti ispravno i koji želi biti siguran da je duhovno osiguran. On poÅ¡tuje Isusa kao uÄitelja i želi Äuti Isusove rijeÄi: „Super si. Nastavi samo tako i mjesto na nebu ti je zajamÄeno.“
Ali umjesto tih rijeÄi on Äuje neke druge rijeÄi.
RijeÄi koje ga Å¡okiraju. Njega i sve nazoÄne.
Isus mu govori da njegov duhovni život ne može biti samo ono izvanjsko – Äiniti dobro i držati se propisanih vjerskih zakona.
Duhovni život mora poteći duboko iz njegove nutrine, on mora biti u samom srediÅ¡tu njegovog života, i ne može biti iskljuÄivo „roba izložena u izlogu“.
I nudi mu test – odreći se materijalnog pristupa životu, osloboditi se svega što posjeduje i slijediti Isusa.
Kršćanstvo nije primarno religija.
Kršćanstvo je primarno odnos – veza s Bogom kroz Isusa Krista.
Kršćanstvo nije stvar biraÄkih kutija ili neki izborni predmet … kršćanstvo je srediÅ¡nja stvar naÅ¡eg života.
Svi smo mi pripadnici jedne od one dvije grupe kršćana – balkonaÅ¡i i putnici. Kada poÄnemo shvaćati da je naÅ¡a kršćanska vjera puno viÅ¡e od stava „samo gledam“ onda ćemo poÄeti silaziti sa svojih balkona i poÄet ćemo hodati s putnicima.
Ali prije toga mi se moramo zapitati – koji je temeljni, esencijalni smisao biti kršćanin?
Odgovor možemo dati kroz tri pojma.
Svjesnost. Vjerovanje. Opredjeljenost.
Svjesnost
Prije ili kasnije neÅ¡to nas u naÅ¡em životu probudi i mi postanemo svjesni Äinjenice da bez duhovne dimenzije u životu nama neÅ¡to stvarno bitno nedostaje.
Na to buÄ‘enje, na tu svjesnost može nas potaknuti neka životna kriza, tragedija ili obiÄna dosada, ispraznost u životu.
Što bilo da bilo od toga ono nas udari i mi se zapitamo: „Kamo mi je ići? Tko će mi pomoći u mojoj nemoći? Što može dati smisao ovom besmislu?“
U tom trenutku naÅ¡ put, baÅ¡ kao i put mladića iz danaÅ¡njeg Äitanja, križa se s putem Isusa Krista. Postajemo svjesni stanja i spremni smo sići s balkona na cestu. Od svega onoga Å¡to je Isus rekao i uÄinio, sve se može svesti na posljednje tri rijeÄi upućene mladiću: „Idi za mnom.“
Vjerovanje
RijeÄ vjerovanje doslovno znaÄi staviti svoju povjerenje u neÅ¡to ili dati svoju vjeru nekome.
To je rijeÄ akcije. Nije Isus rekao mladiću: „Ja želim da ti prihvatiÅ¡ intelektualnu pretpostavku da sam ja utjelovljeni Sin Božji – druga Božanska osoba.“
Slijediti Isusa nije neÅ¡to o Äemu je mladić trebao razmiÅ¡ljati u svojoj glavi, nego je to vjera koju je trebao prigrliti u svome srcu.
Vjerovati u Isusa za ovog mladića znaÄilo je poruÅ¡iti svaku moguću prepreku na prelasku od balkona do ceste. Za ovog mladića znaÄilo je odustati od svojih posjeda i prihvatiti život prepun nesigurnosti i služenja drugima.
Opredjeljenost
Za ovog mladića je došlo vrijeme da se opredijeli.
Došlo je vrijeme slijediti ili nastaviti svoj dotadašnji život.
Nije to bio prijedlog „idi naprijed ili se vrati“.
Jednom kada je mladić susreo Isusa od tada njegov život viÅ¡e nikada ne će biti isti. ÄŒak kada je odabrao svoj „stari život“ taj život viÅ¡e ne će biti isti. On će se uvijek pitati kako bi to bilo da je slijedio Krista – da je siÅ¡ao s balkona i zakoraÄio cestom – da je krenuo na put koji vodi duhovnom ispunjenju.
Važno je razumjeti da Isus ne osuđuje mladića i da Isus ne govori da je loše posjedovati. Ono što je važno jest da opredjeljenost slijediti Krista prije svega i svakoga jest samo središte naše vjere i našeg života.
Bili to naši posjedi, bogatstva, naše veze ili naše nade i snovi, bit vjere jest susret s Kristom i stavljanje našeg povjerenja u njega i želja da ga slijedimo iznad svega i svakoga.
Hoćemo li ostati stajati na balkonu i promatrati ili ćemo sići s balkona i slijediti Krista? Koliko god je odgovor na ovo pitanje jednostavan toliko je za mnoge od nas pretežak.
Ivica Ursić bpz.ba