Na parkiralištu jedne crkve u SAD stoji natpis: „Mi opraštamo onima koji se ovdje parkiraju bez dozvole ali isto zovemo pauka.“
Ništa nije teže nego iskreno oprostiti.
Ništa nije toliko sveprisutno kao što je dugotrajna ozlojeđenost i nevoljkost u opraštanju. Toliko je primjera oko nas u kojima zorno sagledavamo nesposobnost današnje kulture kada je riječ o opraštanju.
A opet, pita se čovjek, kako oprostiti nekomu kada taj nikada ne traži oprost ili što je još gore nastavlja sustavno nanositi nam zlo? Pitamo se, pa gdje je granica kod nas kršćana kada je u pitanju naša volja i sposobnost za opraštanjem?
Francuski romanopisac Victor Hugo je napisao priču s naslovom „93“. U priči brod na pučini zahvati snažna oluja. Šiban vjetrom i valovima brod je bacan amo-tamo, kada odjednom posada začuje strahoviti udarac ispod palube.
Odmah su znali o čemu se radi.
Jedan od teških topova je iskočio iz svog ležišta i kako su valovi udarali tako je i on, svom svojom velikom težinom, udarao čas u jedan, čas u drugi bok broda. Hrabri mornari, izlažući svoje živote velikoj opasnosti, odoše u potpalublje i uspješe pričvrstiti „podivljali“ top. Znali su da je teški i neučvršćeni top, unutar broda, daleko opasniji za njihov brod od oluje izvan broda.
Isto je i s našim životima.
Problemi u nama daleko su opasniji i destruktivniji za naš život nego problemi izvan nas. Ali mi o tim problemima jako rijetko vodimo računa.
Današnja Božja riječ odvodi nas u potpalublje naše duše kako bismo bacili pogled unutar sebe samih kada je riječ o oprostu.
Karl Menninger, čuveni psihijatar, jednom je rekao da kada bi mogao uvjeriti svoje pacjente, u psihijatrijskim ustanovama, da su im njihovi grijesi oprošteni, 75% njih bi moglo narednog dana napustiti bolnicu.
Naš svijet, iz dana u dan, sve više sliči na jednu veliku umobolnicu. Nitko nikome više ništa ne oprašta. Filozofija „osveta je slatka“, „revanš pod svaku cijenu“ ili „milo za drago“, dominiraju međuljudskim odnosima.
Dobro koje nam je netko učinio držimo svojim pravom i na njega brzo zaboravljamo, ali zato, sve ono što nam je netko učinio, a nije nam bilo po volji, pamtimo i nikada ne zaboravljamo.
Postoji priča o dvojici prijatelja koji su išli kroz pustinju. Tijekom putovanja oni se posvađaše i jedan prijatelj dade pljusku onome drugome. Pljusnuti bi povrijeđen, ali ne reče ništa nego napiše na pijesku: „Danas me je moj najbolji prijatelj pljusnuo.“
Nastaviše putovanje sve dok ne dođoše do oaze. Tu se odlučiše odmoriti i okupati. Onaj koji je dobio pljusku, nevješt u plivanju, stade se utapljati ali ga prijatelj spasi. Nakon što se je oporavio ukleše u kamen rečenicu: „Danas mi je moj najbolji prijatelj spasio život.“
Prijatelj, začuđen, upita ga: „Nakon što sam te u svađi udario i povrijedio pisao si na pjesku, a sada pišeš na kamenu. Zašto?“ onaj mu odgovori: „Kada nas netko povrijedi to trebamo zapisati na pijesku gdje vjetar oprosta to može obrisati. Ali kada nam netko učini nešto dobro, onda to moramo uklesati u kamen gdje ni jedan vjetar to ne može izbrisati.“
Oprost je izravno povezan s milosrđem. Mi opraštamo drugima zato što se je Bog smilovao nama i oprostio nam. Isus nas podsjeća, u više navrata, da jedino onoliko koliko mi budemo drugima opraštali toliko možemo očekivati da će nama biti oprošteno.
„I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!'” “Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.”
(Matej 6, 12-15)
“Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.“
(Luka 6,37)
Pravo opraštanje ostavlja grijehe drugih i naše boli – u prošlosti.
Iapk Isus razumije teškoću ovakvog oprosta. Neprestano opraštanje Božja je karakteristika. Ono je u suprotnosti s ljudskom naravi. Zato današnja parabola o „nemilosrdnom dužniku“ treba nam pomoći u slušanju Božjih zapovijedi kada je riječ o opraštanju.
Postoji jedan vječni princip koji će biti na snazi sve dok bude i svijeta. Taj princip glasi – OPROST JE SKUPA STVAR. Ljudsko opraštanje je skupo.
Sin ili kći mogu krenuti „po zlu putu“; otac ili majka mogu oprostiti; ali taj je oprost donio suze. Cijena oprosta bilo je slomljeno srce.
Božanski oprost je skup. Bog je ljubav, ali Bog je svetost. Bog, najmanje od svih, može prekršiti velike moralne zakone na kojima je sazdan svemir.
Grijeh mora biti kažnjen ili se čitava struktura života ruši.
A samo Bog može platiti tu užasnu cijenu koju je nužno platiti prije nego što će čovjeku biti oprošteno.
Oprost nikada ne kaže: „U redu je. Ma, nema veze.“
Oprost je najskuplja stvar na svijetu.
Zato kada primimo oprost onda mi preuzimamo veliku odgovornost – opraštati drugima. To ne smije biti nekakva „tolerancija“, nekakav stil „Ajde, neka ti bude.“ ili nekakvo jeftino sažaljenje tipa „A bidan on, šta’š od njega“. Pravi oprost prodire do u samu srž našega bića i možda je baš on najbolji test naše duhovne zrelosti.
Naš oprost drugima neraskidivo je povezan s Božjim opraštanjem nama. Božji oprost je tako velik da nas mora mijenjati. I on nas uistinu i mijenja. Razlog zašto Bog očekuje da i mi oprostimo, isti je razlog zašto očekujemo da ćemo iz mora izići – mokri. More je mokro i kada uđemo u more onda moramo izići mokri.
Isto je i s Božjom milosti.
Kada nas Bog „utopi“, kada nas Bog „umoči“, kada nas Bog „prelije“ svojom milosti i kada nas po svojoj milosti spašava, onda se ta Božja milost naprosto cijedi s nas.
Jer samo tako, okupani Božjom milosti, puni istine i ljubavi Božje, mi sve to možemo davati drugima, opraštajući im.
Ivica Ursić
