Å to Bog združi, Äovjek neka ne rastavlja!
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:
»Je li mužu dopuÅ¡teno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoÅ¡e: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vaÅ¡ega napisa vam on tu zapovijed. Od poÄetka stvorenja muÅ¡ko i žensko stvori ih. Stoga će Äovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako viÅ¡e nisu dvoje, nego jedno tijelo. Å to dakle Bog združi, Äovjek neka ne rastavlja!«
U kući su ga uÄenici ponovno o tome ispitivali. I reÄe im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, Äini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, Äini preljub.«
Donosili mu djeÄicu da ih se dotakne, a uÄenici im branili. OpazivÅ¡i to, Isus se ozlovolji i reÄe im: »Pustite djeÄicu neka dolaze k meni; ne prijeÄite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaÅ¡e polažući na njih ruke.
RijeÄ Gospodnja.
(Mk 10, 2-16)
PROBLEM ILI MISTERIJ?
Još jedan susret Isusa s farizejima.
Još jedan od brojnih pokušaja u kojem farizeji žele uvući Isusa u zamku i tako uništiti njegovu vjerodostojnost. Ovaj put je kontroverzna tema – je li po zakonu da se muž rastavi od svoje supruge?
Autoriteti su se razmimoilazili na ovom pitanju. Jedni su dopuÅ¡tali rastavu samo kod preljuba. Drugi su je dopuÅ¡tali i za najmanji razlog. Ali jeste li opazili kako je pitanje Isusu bilo postavljeno? “Je li mužu dopuÅ¡teno otpustiti ženu?”
Ni rijeÄi o tome da bi žena mogla otpustiti svojega muža. To ne dolazi u obzir. Ovdje muÅ¡karci imaju svu moć.
Isus zna da ovo pitanje nije fer. Farizeje ne zanima njegovo miÅ¡ljenje. Njih zanima testirati ga i poraziti ga. Isus na pitanje odgovara pitanjem – “Å to vam zapovjedi Mojsije?”
Isus naravno zna odgovor, a znaju ga i farizeji.
Odgovor leži u 24. poglavlju Ponovljenog zakona i u najmanju je ruku diskutabilno da Mojsije daje dopuÅ¡tenje za rastavu. Ono Å¡to Mojsije Äini jest da priznaje da se rastave dogaÄ‘aju i on uspostavlja norme – pravila kada je rijeÄ o novom braku. To Mojsijevo priznanje, onoga Å¡to se zbiva u svijetu, farizeji koriste kao dozvolu za rastavu.
Ovdje treba voditi raÄuna o vremenu u kojem se sve to zbiva i u kojem muÅ¡karac posjeduje svu moć i gdje ne postoji ravnopravnost spolova i gdje rastavljena žena nema baÅ¡ nekakvu budućnost.
Rastava je bila problem svih vremena i svih kultura, a danas je problem koji se neprestano povećava. Neki među nama osjetili su bol rastave braka osobno, a svi mi poznajemo neke koji su se rastali. Nitko nije imun kada je ova tema u pitanju.
Statistike su porazne. U SAD pola brakova završava rastavom.
U Hrvatskoj preko 30%.
A gdje su parovi koji su se rastali a da se nisu ni vjenÄali?
Mladi ljudi koji se odluÄe na izvanbraÄnu zajednicu to opravdavaju rijeÄima: „NaÅ¡ će brak vjerojatno zavrÅ¡iti rastavom, zaÅ¡to se onda vjenÄavati?“
Oni pretpostavljaju da je prirodno da brak propadne.
Umjesto Å¡to su Isusa htjeli uvući u zamku farizeji su mogli neÅ¡to nauÄiti od Isusa. Umjesto pitanja o rastavi mogli su potražiti savjet kako živjeti vjerno i sretno u braku. Bila je to prigoda koju su definitivno propustili.
Umjesto toga oni se hvataju formalnosti, a bježe od onog bitnog.
A Isus? Isus nas uzima za obje ruke i gleda nas pogledom punim suosjećanja, nade i sjećanja. Poziva nas natrag u vrijeme prije nego smo mi ljudi izmislili sve te igre moći i dominacije jednih nad drugima u kojima uvijek netko nastrada.
Isus nas gleda i poziva nas natrag u vrijeme kada je naÅ¡ dom bio Rajski vrt, natrag u vrijeme kada je Stvoritelj stvorio muÅ¡karca i ženu. Tako razliÄite, a opet tako predivno jednake. S namjerom da budu jedno. Bez srca tvrda. Bez igara, bez tajni.
ÄŒitamo u knjizi Postanka da je žena naÄinjena od muÅ¡karÄeva rebra. Židovska tradicija govori da je razlog za ovu Äudnu proceduru bio taj da muÅ¡karac i žena mogu biti jednaki. Žena nije naÄinjena iz muÅ¡karÄeve glave kako bi bila superiornija od njega, niti od njegove noge kako bi bila inferiornija, nego od rebra koje je najbliže srcu kako bi njih dvoje bili bliski i jednaki.
Ima nekih brakova koji su mrtvi već na samom svojem poÄetku i ima brakova koji putem umru. Ima ljudi koji jednostavno uzmu krivog partnera, a ima i onih koji imaju pravo pobjeći iz onoga Å¡to je brak postao – ugroza njihove sigurnosti.
Ali u drugim sluÄajevima do rastave dolazi jer ljudi vide brak kao Å¡to su ga farizeji vidjeli – kao odnos moći, kao problem kojeg rastava rjeÅ¡ava.
Ova suluda potroÅ¡aÄka kultura navodi ljude da se odnose prema braku, prema svojem braÄnom drugu i prema obitelji, baÅ¡ onako kako se odnosimo prema potroÅ¡nim i zamjenjivim dobrima – automobilu, namjeÅ¡taju, odjeći …
A to nije to.
Brak nije problem kojeg treba rješavati.
Brak je misterij kojeg treba živjeti.
Brak nije poslovni projekt podložan analizi isplativosti.
Brak je naÄin po kojem žena i muÅ¡karac, supruga i suprug mogu participirati u kraljevstvu Božjem – i to u udobnosti svojega doma.
Sjećate li se filma „STAR WARS“?
Ako se sjećate filma možda se sjećate kljuÄne scene u kojoj Obi-Wan Kenobi (Alec Guiness) pokuÅ¡ava nauÄiti Luke Skywalkera (Mark Hamill) kako koristiti „force“ – silu.
I on mu govori:
„Tvoje te oÄi mogu prevariti, Luke. Ne vjeruj im. Osloni se na svoje osjećaje.“
Bio sam tih 70-tih još mlađahan i lako sam se slagao s tom filozofijom.
Osjećaji!
Super!
Ali kako Äovjek biva zreliji, da ne kažem stariji, sve mu je nekako nepojmljivo to Å¡to mudri Obi-Wan Kenobi zagovara.
Osjećaji?
Pa zar osjećaji nisu danas ponajveći problem kada mnogi u brakovima imaju problem držati se onih obećanja koja su dali na svojem vjenÄanju?
Mi živimo, bez imalo sumnje, u kulturi koja obožava govoriti o osjećajima.
Upalite televiziju.
Hoćete sapunice.
Domaće ili strane.
Razgovori u studiju.
Sve je to pretrpano emocijama. Koliko se samo knjiga tiska koje se prodavaju i to zahvaljujući iskljuÄivo potrebi ljudi da potraže pomoć kada su njihovi osjećaji u pitanju. Pa i carstvo promiÄbe poÄiva na goloj eksploataciji naÅ¡ih najdubljih osjećaja, zar ne?!
I onda je najlogiÄnije, u kulturi koja braÄni zavjet tretira kao neÅ¡to potroÅ¡no, to Å¡to se dogaÄ‘a, a dogaÄ‘a se da se svi problemi raspada braka svaljuju na – osjećaje.
„A, mi nismo imali niÅ¡ta viÅ¡e zajedniÄkoga.“ – „Ostali smo mi i dalje u dobrim odnosima ali viÅ¡e se ne volimo.“ – „Nestalo je žara i ljubavi.“
Vjerojatno ste Äuli ovakva „tumaÄenja“ ili neka njima sliÄna kada se dvoje rastave.
Ali ja sam uvjeren da da pravi razlog Å¡to se neÄiji brak raspao baÅ¡ taj Å¡to su ljudi pobrkali odnosno poistovjetili svoje osjećaje sa svojim obvezama. Ljudi su pobrkali svoje osjećaje s obećanjem koje su dali jedno drugom kao supružnici. Jer ako ja ne osjećam viÅ¡e onu „ludu i strastvenu“ ljubavnu vatru onda ja ne moram viÅ¡e ni biti odan svojem braÄnom drugu, tvrde mnogi.
Ali nas nikad nisu u crkvi, „prid oltarom“, pitali da kažemo „Da!“ ili „Uzimam!“.
Ne, Crkva nas je pitala i pita nas dajemo li mi svoje obećanje da ćemo onog drugog voljeti, Äastiti, Äuvati sve dok nas smrt ne rastavi.
A taj je odgovor puno drugaÄiji od onog „Da!“ kojeg dajemo na pitanje: „UzimaÅ¡ li ti …?“
Mi Äujemo pitanje: „Jeste li spremni u braku za cijeloga svog života jedno drugo ljubiti i poÅ¡tovati?“, a naÅ¡i odgovori na to i na druga pitanju nisu „Da!“ nego su: “Uzimam!“ – „Obećavam!“ i – „Hoću!“.
To zanÄi da se ja zaklinjem na cjelokupnost svojega života, moje duÅ¡e, mojega uma i mojega tijela i da sve to posvećujem onoj drugoj osobi. To moje obvezivanje postoji odvojeno od nekih mojih možebitnih osjećaja u nekom trenutku mojega života. Ta moja prisega nema veze s danima kada mi se možda ne iznosi smeće ili kada mi se ne vodi djecu na kupanje.
Biti oženjen nema veze s mojim trenutaÄnim raspoloženjem u svezi kućnih poslova koji Äine moju svakodnevicu. Ne, braÄni odnos u svojoj dubini daje nam uvid u stvaralaÄki i u otkupiteljski aspekt Božje ljubavi, a to nema baÅ¡ veze s kuhanjem, pranjem, usisavanjem …
Prisjetimo se Å¡to su farizeji rekli Isusu: „Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.”
Dakle ako nam žena postane neprivlaÄna, bolesna, nezgodna – otkaz.
Slijediti ovakovo razmiÅ¡ljanje znaÄilo bi obeÅ¡Äastiti sliku Stvoritelja koja je u svakome od nas i znaÄilo bi narugati se sa svojim braÄnim zavjetom kojeg smo dali jedno drugoma na vjenÄanju.
Jedna mlada žena jednom je rekla anÄ‘elu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj rijeÄi!“ (Lk 1,38)
Njezino obećanje Bogu promijenilo je tijek ljudske povijesti.
Kroz zavjet poput braÄnog i mi imamo sliÄnu prigodu, sjediniti Božju ljubav i milosrÄ‘e u odnosu jedni prema drugima i tako svaki od dana naÅ¡ih života uÄiniti nezaboravnima.
Ivica Ursić bpz.ba