Vjerojatno ste čuli priču o čovjeku koji je uvijek i puno brinuo. Vidjelo se to na njegovom licu i na njegovom držanju. Činilo se da nosi teret čitavog svijeta na svojim ramenima. Ali jednog dana se je promijenio. Hodao je koraka laka kao da ga nikakve brige ne more. Prijatelj ga upita što se je dogodilo.
„Pa, znaš, ja sam ti uvijek o svemu brinuo. I odlučio sam da je to glupo i nezdravo, pa sam zaposlio nekog tko će brinuti umjesto mene.“
„Ali koliko će te to stajati?“
„Pa, oko 1.000 kuna tjedno.“
„Ali kako ćeš biti u stanju platiti ga?“.
Na njegovo zaprepaštenje ovaj odgovori: „Pa to je njegova prva briga.“
E, kada bismo i mi tako lako mogli riješiti se svojih briga, zar ne!?
U stripu Peanuts, Linus govori Charlie Brown-u:
„Kada čujem te vukove kako noću zavijaju, to me totalno baci u depresiju.
Počinjem se osjećati usamljen … a onda me uhvati strah.“
Charlie Brown reče:
„Mislio sam da te tvoja dekica, koju noću držiš, čini sigurnim?“
Linus uzvrati: „Mislim da joj je istekao jamstveni rok.“
To je problem sa svim našim „dekicama“.
Jamstvo im je isteklo.
Erma Bombeck jednom je ispričala priču o malenom dječaku koji se je zvao Donald. Donald je brinuo što ide u školu. Evo kako je opisivao svoje tjeskobe: „Ja se zovem Donald. Ja ništa ne znam. Imam novo donje rublje, klimav zub i prošlu noć nisam spavao, jer sam brinuo. Što ako zvono zazvoni i čovjek poviče, „Gdje ti pripadaš?“ a ja ne znam? Što ako su stolovi u školskoj kafetariji previsoki, pa ih ne budem mogao dosegnuti? Što ako moj klimavi zub ispadne kada spustimo glave i kada bi trebali biti tihi? Moram li krvariti u tišini? Što ako prolijem vodu po pločici na kojoj je moje ime i ono nestane i nitko ne zna tko sam ja?“
Jadni Donald.
Jadni mi.
Brinemo.
Brinemo o velikim i malim stvarima.
Brinemo o budućnosti. Brinemo o prošlosti.
Brinemo o svojim financijama, brinemo o svojoj obitelji.
Baš za ljude kakav su Linus i Donald i kakvi ste vi i ja, Isus je rekao riječi iz današnjeg čitanja (Matej 6, 24-34).
Ja mislim da je puno vas koji bi danas jako pozorno trebali poslušati ove Isusove riječi. Vi se jednostavno, do ludila, brinete u svezi nekih stvari nad kojima nemate apsolutno nikakvu kontrolu. Vama očajnički treba stanka, pauza, vi trebate zastati na trenutak i razmisliti o pticama u zraku i o ljiljanima u polju i trebate definitivno predati svoje brige Bogu.
Brige su nepotreban teret koji nas priječi biti ono za što nas je Bog stvorio. Ako imate stvaran problem, sam taj problem je dovoljno već težak bez da mu vi dodajete dodatno opterećenje, a to su brige.
Ako ste već bolesni, biste li poželjeli još nešto dodatno?
Recimo glavobolju, zubobolju ili križobolju, uz ono što vas već boli?
Pa naravno da ne biste.
A ipak svi mi to radimo kada imamo nekakav problem i onda ga dodatno pojačamo svojim brigama. Mi jednostavno na sebe natovarimo dodatni piz.
Kako se riješiti tog demona koji se zove briga?
Što to Isus kaže, a što bi nam moglo pomoći olakšati sebi taj teret?
Ponajprije moramo razumjeti da se briga ne temelji toliko na izvanjskim okolnostima koliko na unutarnjim. Shvaćamo li mi to? Brige ne nastaju toliko u svezi onoga što nam se događa izvana koliko od onoga što se zbiva u nama.
„Poznajem svaku pticu u gorama.
Moje je sve što se kreće u poljima.“
(Psalam 50,11)
Teško da među vama postoji osoba koja sutra ne će imati što jesti. Teško da je netko od vas sutra pred izbacivanjem iz vašeg doma. Vjerojatno nema takvih slučajeva. Ja se barem tomu nadam.
Ali ljudi kojima se je Isus obraćao imali su problem preživljavanja. Nisu postojali nikakvi državni instrumenti, pa ma kako loši ili nesavršeni bili, koji bi pomagali ljudima u nevolji. Ako bi ljudi izgubili svoj posao uistinu su mogli umrijeti od gladi. Uistinu su mogli sve izgubiti. Mnogi od nas žive život koji je daleko sigurniji od jednog takvog života. Mi više brinemo, s manje rezona za brigu, nego bilo koji ljudi koji su ikada živjeli u povijesti.
Ne želim ja minimalizirati ili čak ignorirati stvarne probleme s kojima se ljudi danas susreću. Želim reći da često naše brige zrcale stanje naših duša, a ne okolnosti koje nas okružuju. Za neke ljude, loša frizura je prava kriza, razlog dubokog nezadovoljstva i brige. Za neke druge, dijagnoza karcinoma je nešto sa čim se nose, jer imaju povjerenje u Boga. Sve ovisi o tome što je u vama, a manje o onom što je izvan vas.
Što nam je činiti?
Jedan način je odrediti da ćemo živjeti u današnjosti.
Isus kaže:
„Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se.
Dosta je svakom danu zla njegova.”
Ovo zvuči pomalo negativno.
„Dosta je svakom danu zla njegova.”
Ali savjet je dobar. Vi i ja nismo Bog. Mi ne poznajemo budućnost.
Mi možda brinemo o nečemu što se nikada ne će dogoditi.
Mi možda brinemo o nečemu što će se samo po sebi razriješiti.
Mi se zato moramo usredotočiti na ovo danas.
Prije nekoliko godina psiholog Richard Carlson je napisao bestseller „Ne mari za male stvari…“ Ironija je u tome da je Carlson umro od srčanog udara u 45 godini života, a ideju za knjigu je dobio jednog dana vozeći se sa svojom 6-godišnjom kćerkom kući iz škole. Upali su u veliki prometni zastoj i proveli su na auto cesti 40 minuta vozeći „prva-druga-stani“. Sjedeći u automobilu Carlsonova kćerka je promatrala ljude u drugim automobilima, koji su također milili cestom. I mala reče: „Tata, zašto su svi ovi ljudi tako ljuti?“
Njezine riječi ponukale su Carlsona da i sam počne promatrati ljude koji su zapeli u prometu. Shvatio je da imaju namrgođena lica i tjeskobne poglede. Znao je da oni vjerojatno nisu ljuti ili bjesni ali sretno nisu izgledali. Počeo je razmišljati o uzrocima njihove nesreće.
Možda razmišljaju o tome gdje su sada trebali biti i što još imaju obaviti, a kasne.
Možda su trebali djecu pokupiti, posao dovršiti, večeru skuhati … ili su zapevši u gužvi imali vremena misliti o svojim obiteljima, o poslu, o svom zdravlju itd.
Rezultat je bio da su izgledali ljuto.
I Carlosn je napisao knjigu „Ne mari za male stvari…“, jer je bio uvjeren da većina stvari o kojima brinemo u biti nisu vrijedne naših briga.
Reče netko:
„Rođeni ste. To je velika stvar. Umrete. To je velika stvar. Sve između su – male stvari“.
Carlsonova knjiga govori iz iste perspektive.
U stvari njezin pun naziv je: “Ne mari za male stvari … jer sve su to male stvari”.
Možda život i nije baš tako jednostavan.
Ipak jedna od tajni ispunjenog života jest fokusirati se na danas.
Jeste li zdravi ovog trena?
Imate li dovoljno za život ovog časa?
Je su li vam ovog časa djeca dobro?
Ako je odgovor vaš da – onda zahvalite Bogu za ovaj čas.
I nemojte predviđati stvari koje se vjerojatno nikada i ne će dogoditi.
Živite, kaže Isus, sada.
Drugi način kako pobijediti brige jest uvijek činiti prave stvari. Isus kaže:
“Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“
Pravednost je ključna riječ u formuli kojom se pobjeđuju brige.
Mnogi ljudi brinu iz osjećaja krivnje.
Mnogi ljudi muče sebe desetljećima u svezi nečeg što su učinili u prošlosti, a bilo je krivo.
Možda se boje da se to ne dozna.
Možda se boje posljedica.
Možda je u pitanju sama spoznaja da je ono što su učinili bilo loše.
Ali to im oduzima mir.
Dakle treba uvijek činiti pravo, a za grijehe se treba ispovijediti i pokajati.
I potrebno je imati povjerenja da te Bog ljubi.
Poslušajte Isusove riječi:
„Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?”
(Grčka riječ za ljiljane znači divlji cvijet ili korov. Isus govori o bilo kojoj biljci koja je lijepa i koja će rasti sama po sebi bez obrađivanja. Kako je u Palestini malo šuma onda su to divlje bilje koristili ponekad za vatru.)
I u tome je bit problema – naše pomanjkanje vjere.
Mi pojma nemamo koliko nas Bog ljubi. Zato i brinemo o budućnosti.
Zato se grčevito i držimo svojih propusta iz prošlosti.
To Izaija jako lijepo pojašnjava: „Sion reče: “Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.”
I onda dodaje ove predivne riječi – “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“
Izaija govori da nas čak i naša majka može zaboraviti ali Bog nikada ne će.
Možete li zamisliti veće ljubavi nego one majke prema djetetu?
Pa ipak Sveto Pismo nam govori da je Božja ljubav prema svakome od nas veća i od te ljubavi.
Poruka koju nam Isus danas šalje glasi:
„Ne brinite! Radujte se! Živite u sadašnjosti. Uvijek nastojte činiti ono što je pravo.
Bog vas ljubi. Bog se brine o vama.”
Ja na ovo mogu samo dodati: „Moraš vjerovati!“
Ivica Ursić
