Pošto se Isus krstio, dok se molio, rastvori se nebo.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Riječ Gospodnja.
(Lk 3,15–16.21–22)
Ove nedjelje slavimo blagdan Isusovog krštenja.
To je slavlje svjetla koje osvjetljava Božju prirodu.
Krštenje slavi naš identitet – ono što Bog želi da mi budemo.
Ali bojim se da mnogi kršćeni imaju problema s ovim blagdanom.
Ako pitate ljude zašto žele da se njihova djeca krste biti će problema s odgovorima.
Obično čujete: „Pa tako se to oduvijek čini.“
Čak i oni među nama, koji redovito idu u crkvu, jednako će tako imati problema s odgovorom.
Činimo li to zbog svojih roditelja?
Je li to stvar kulture?
Običaja?
Ili je to početak oblikovanja naše djece u onome što je temelj naše vjere – Bog koji neizmjerno ljubi svoju kreaciju?
Za neke je pak krštenje „ulazak u Isusov klub“, za druge je ono „polica osiguranja protiv pakla“, a za neke je nebitno krstiti djecu, pa čekaju da djeca odrastu. Kažu djecu treba krstiti kada budu zreli ljudi i kada budu znali što žele.
A kada mi to postajemo zreli? A kada mi to znamo što je za nas dobro?
Krštenje nije nešto što se može zaslužiti.
Krštenje nije ni čin, ni diploma, ni nagrada.
Krštenje je početak, a ne odredište.
Sveti Pavao, u svojoj poslanici Galaćanima, govori o „Božjem posinstvu“, pa možemo reći da je krštenje svojevrsno posvojenje – Bog nas posvaja. Baš kao što se posvajaju djeca u svojoj najranijoj dobi tako se djeca i krste odmah nakon rođenja.
Krštenje se može promatrati i kao „brandiranje – obilježavanje“, kada se znak križa stavlja na čelo i kada znamo da pripadamo Bogu.
Krštenje je i pranje od naših grijeha, pranje našeg srca i opraštanje.
Jako je puno aspekata s kojih bismo mogli govoriti o krštenju, ali ono što mene danas nekako najviše privlači to je onda povezivanje čitanja iz knjige proroka Izaije i Isusovog krštenja u rijeci Jordan.
Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.
Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.
(Izaija 42, 1-4, 6-7)
Izaija govori o Sluzi Božjem, jer je Izaija identificirao Isusa kao slugu koji će patiti i trpjeti. Po Izaiji on je onaj koji će ponijeti sve grijehe ovoga svijeta na svojim leđima. U Novom zavjetu, Sluga Božji će ponijeti sa sobom sve grijehe ovoga svijeta, ponijeti će ih sa sobom – na drvo križa.
Mi se ljudi krstimo kako bismo se oslobodili grijeha. Isusu to nije trebalo. On na sebi nije imao grijeha. Isus se nije krstio u rijeci Jordanu kako bi se oslobodio svojih grijeha, nego da bi naše grijehe ponio sa sobom na Golgotski križ.
Mi kada se krstimo dobivamo jamstvo da će naše grijehe Krist ponijeti.
Svi su naši grijesi na Kristovim plećima.
Na Kristovom križu.
Ima jedna priča o župniku u jednom gradu, koji je vodio župu u gradskoj četvrti u kojoj je bilo jako puno beskućnika i lutalica. Otvarao je vrata tim ljudima koji nisu imali krova nad glavom, davao im je večeru i prenoćište ali je uvjet bio nazočiti Svetoj misi.
Jedne je hladne zimske večeri župnik bio posebno nadahnut i počeo je tijekom propovijedi napamet recitirati poznatu Kiplingovu pjesmu „Ako“.
„Ako ste vi ljudi u stanju visoko dignuti glave kada svi oko vas svoje glave gube i za sve vas okrivljuju … ako ste vi ljudi u stanju vjerovati sebi kada svi u vas sumnjaju … ako ste vi ljudi u stanju čekati, a ne umoriti se od čekanja … ako ste vi ljudi u stanju ne mrziti kada vas svi mrze … ako ste vi ljudi u stanju sanjati, a da vaši snovi s vama ne zagospodare … biti ćete … ljudi … sine moj.“
I dok je župnik u zanosu recitirao, bio je na rubu suza i pod dojmom snažnih emocija. Nasta duga tišina na kraju njegovog govora ali odjednom tu tišinu razbije glas iz stražnjih klupa, gdje su obično sjedili beskućnici i lutalice:
„A što ako nismo u stanju?“
Ovo pitanje vrijedi za sve nas.
„A što ako nismo u stanju?“
„A što ako nismo u stanju na isti način prići trijumfu i porazu?“
„A što ako nismo u stanju vladati svojim snovima?“
„A što ako nismo u stanju biti dobar bračni drug?“
„A što ako nismo u stanju visoko dignuti glavu?“
„A što ako nismo u stanju vjerovati sami sebi?“
„A što ako nismo u stanju biti dobar roditelj?“
„A što ako nismo u stanju čekati?“
„A što ako smo se umorili?“
„A što onda?“
E, tada se trebamo sjetiti riječi s krštenja – da su svi naši problemi i sva naša nesavršenstva i sva naša razočaranja, i sve naše slabosti i sve naše suze, i sve naše boli natovareni na Kristova leđa, na leđa Sluge Božjeg koji će ih ponijeti umjesto nas – sve do križa.
Isusovo kršetenje bilo je uvod u Isusovo javno djelovanje, kada se je on u biti poistovjetio sa svima onima koji nagrnuše iz sve Judeje, iz sve jordanske okolice i sa čitavim Jeruzalemom.
Isus je sklopio savez sa svima odbačenima i prezrenima, sa svima koji su bili u boli i u problemima, sa svima koji su ranjena tijela i slomljena duha pohrlili na obale rijeke Jordana.
Ušavši u vodu zajedno s njima, krstivši se, Isus je zauzeo svoje mjesto pokraj nas i među nama. Sa svojim krštenjem Isus otvoreno i odlučno stoji uz mene i uz tebe, u svim našim strahovima i mukama.
Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!
(Hebrejima 4,15-16)
Isusova solidarnost u krštenju s onima najslabijima u društvu bila je zorno potvrđena silaskom Duha Svetoga na njega.
Bila je to Božja potvrda.
Još uvijek mokar nakon što ga je njegov rođak uronio u rijeku Jordan Isus čuje glas i vidi zornu Božju potvrdu da je on, Isus, njegov ljubljeni sin.
Prizor i glas stavljaju točku na događaj Isusovog krštenja.
Oni signaliziraju značenje, smisao, poruku i Isusovu misiju nakon njegovog 30-godišnjeg stanja javne nevidljivosti, a ona je, da uz pomoć Duga Svetoga, Sin Božji utjelovljuje bezuvjetni zagrljaj svog Oca prema svakom čovjeku.
Ovim svojim činom odlaska Ivanu, kako bi se krstio, ovim činom pridruživanja onima čiji su životi bili u totalnom neredu, čiji su životi ili bili prazni ili su bili puni nesigurnosti, čiji su životi trebali novi početak, Isus je javno pokazao što je i tko je to – Emanuel – Bog s nama.
Bog koji dolazi k nama.
Bog koji je uz nas u ovome svijetu.
Bog koji nas razumije. Bog koji nas nikada ne napušta.
„To nije bilo krštenje pokajanja za NJEGOVE grijehe, bilo je to krštenje pokajanja za MOJE grijehe i za TVOJE grijehe. Baš kao što Isus nije umro na križu zbog SVOJIH grijeha, nego je umro zbog MOJIH i TVOJIH grijeha, isto tako je kršten zbog solidarnosti S TOBOM i SA MNOM.“
Oscar Cullmann
„Krštenje u Novom Zavjetu“
Ivica Ursić bpz.ba
