„Postoji život i postoji smrt i između njih evo mene.
Molim vas ne budite me.“
(Jarod Kintz „This Book Has No Title“)
Danas mnogi žive po gornjoj rečenici. Oni bi najradije prespavali sve ono što bi od njih zahtijevalo bilo kakav napor, a kamo li žrtvu. Blaženi san iz kojeg se ne žele probuditi njihova je želja i cilj.
„Samo me ne diraj. Nije to moj problem. Ima tko o tome brinuti.“
Ovo su najčešće rečenice kojima takvi štite svoje navodno pravo na nezainteresiranost odnosno za najobičniju sebičnost. Takvi ako se i probude, između života i smrti, obično vode brigu o svojim stvarima i svojim interesima. Ne razmišljaju ni o Bogu ni o čovjeku. Neprestano za svoje neostvarene snove i za svoje neuspjehe okrivljuju nekog drugog. Život prolazi pored njih dok oni spavaju.
Isus vodi sa sobom na goru trojicu učenika, rekli bismo, vodi veterane.
Vodi one koji su mu nekako najbliži. Pa oni su s njim su od prvoga dana.
Vodi Petra, Jakova i Ivana.
Lako se u ovom Isusovom pozivu iščitava signal da će se najvjerojatnije dogoditi nešto posebno. Neuobičajeno. Učenici vjerojatno toga nisu bili svjesni, jer logično je za pretpostaviti, ne bi tako lako zaspali od uzbuđenja i neizvjesnosti.
Isus moli sa svojim učenicima ali oni tonu u san tijekom same molitve i propuštaju trenutak kada Isusa obasjava slava s neba. Propuštaju pojavu Mojsija i Ilije koji razgovaraju s Isusom.
I konačno se bude.
I po dobrom običaju Petar reagira kako to samo on zna. Ima on najbolju namjeru (a tko je od nas nema) i iskren je ali po običaju ne shvaća bit.
Kaže Petar Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Ma koliko god su apostoli cijenili, poštivali i voljeli Isusa najvjerojatnije nisu bili svjesni njegove posebnosti. Pojava Mojsija i Ilije, dvojice koji su najveći simboli Zakona i Proroka iz Starog Zavjeta, kod njih izaziva strahopoštovanje i zato svojim prijedlogom Petar u istu razinu stavlja Mojsija, Iliju i Isusa. Vjerojatno misli kako ugađa Isusu stavljajući ga na istu razinu s Mojsijem i Ilijom.
Ali glas iz oblaka, glas Božji, daje jasno do znanja da se njih dvojicu ni na koji način ne može uspoređivati s Isusom.
Isusova slava i potvrda njegove slave nije se učenicima očitovala u snu ili u nekom polu svjesnom stanju. Ne, ona se je očitovala kada su oni bili u stanju potpune svijesti – „kad se probudiše“ – kako navodi evanđelist Luka.
Slava Božja nama dolazi kada smo mi „potpuno budni“.
Mi nažalost tako često odbacujemo ili podcjenjujemo naše ili tuđe vjerske trenutke. Mislimo da su jedina stvarnost stvari koje smo u stanju dodirnuti i u startu smo skeptični prema onome što nam donosi iskrena vjera.
Uvijek govorimo da je „ljubav slijepa“, ali jedna pametna žena, koja bijaše ludo zaljubljena, reče: „Ne, ljubav nije slijepa. Dapače, ljubav ima sposobnost vidjeti neke stvari koje drugi ne mogu vidjeti.“
Isto možemo reći i za vjeru. Istinska vjera ne čini nas slijepima prema stvarnostima života. Ona nas naprosto čini sposobnima shvatiti i razumjeti neke stvari koje su inače izvan i iznad nas.
Mi živimo u „eri sumnje“. Neprestano čujemo: “Dubito, ergo cogito, ergo sum”. – „Sumnjam, dakle mislim, dakle jesam.”
Mi smo ljudi puni predrasuda i to poglavito kada je u pitanju slava Božja i to čak ona s kojom se sudaramo svakog dana.
Pjesnik Keats vapi: „Ljepota je budna/zašto mi nismo budni?“
Isto bi to pitanje Bog nama mogao postaviti.
„Posvuda sam oko vas izložio slavu svoju, u svoj njezinoj veličanstvenosti, slavu budnu i očitu, a vi? Vi spavate!“
Zašto se konačno ne probudimo?
Zašto ne promatramo slavu Božju?
Zašto zatvaramo oči i tonemo u san koji se na kraju pretvori u noćnu moru?
Kako ostati budan? Kako ostati budan radi slave Božje?
Duhovno, baš kao i tjelesno, mi smo ljudi ono što stavljamo u sebe.
Ono što konzumiramo.
Ovo naše društvo je osmislilo jelovnik i na njemu hranu kojom nas hrani.
Materijalizam. Hedonizam. Sekularizam. Nihilizam.
Loše nam se piše budemo li se držali ove propisane dijete.
Loše, jako loše.
Mi moramo učiniti sve kako bismo pronašli hranu koja će utažiti najdublju glad našeg života. Redoviti odlazak na svetu misu i sveti sakramenti jesu temelj. Ali to nije dovoljno. Nama treba i svakodnevna doza duhovne „prehrane“. Iz dana u dan. Sveto Pismo, krunica, molitva. Nama treba posebna „pojačana prehrana“ koju nam može osigurati zajedništvo s našom braćom i sestrama u Kristu.
I ono najbitnije.
Sjetimo se da je Bog uvijek uz nas.
Uz djecu svoju.
Mi smo kao Božja djeca stvoreni za vjeru. Ona je naše prirodno okruženje i mi najbolje funkcioniramo kada vjeru živimo punim plućima i kada je svjedočimo u svakom trenutku svojega života.
Mi nismo stvoreni biti jednodimenzionalna bića, bića koja žive isključivo po ljudskim zakonima i po tjelesnim potrebama. Nas ovaj svijet ne smije uspavati i tako nas uspavane prevoditi „žedne preko vode“.
Nas treba potpuno razbuditi kako bismo bili u stanju vidjeti slavu Božju.
Mi najvjerojatnije nikada ne ćemo doživjeti trenutke koje su doživjeli apostoli na gori bivajući svjedoci Isusove preobrazbe. Ali na našim životnim gorama, kod kuće, na poslu, u školi, u automobilu mi možemo neprestano biti sa svojim Ocem.
I u tim trenutcima biti ćemo blagoslovljeni baš kao što su to bili Petar, Jakov i Ivan, kada su se konačno probudili i ugledali slavu Božju.
„Najbolji način da ti se snovi ostvare jest probuditi se.“
(Paul Valery)
Ivica Ursić
