Ova moja rodica je luda sto gradi. Je majke mi!
Sidile smo u nje jedan dan i na bezveznom programu na televiziji gledale nekakav kviz.
– Ajmo i mi nazvat! – utužila je navaljivat.
Bunila se ja da ne bi, ali ko će ti s njom na kraj! Još kad je čula da će dobit lipu nagradu onaj ko pogodi ime nekog starog srpskog pjevača, a ona uvjerena da baš svakog zna!
– Njegovo ime je isto kao nešto što svi s vremenom dobivamo – ljubazno pomaže voditelj a narod utužio zvat i pogađat.
– Prezime mu je slično kao jedan mekani predmet – nastavlja voditelj, ali badava. Opet ti se niko ne more sitit o kome se radi! U tom se emisija privede kraju pa ovaj razočarano primjeti kako ima vrimena samo za još jednog gledatelja.
– Ajde, neka i to završi – pomislim u sebi kad u eteru začujem glas svoje rodice.
– Je li to možda Boro Drljača? – upita ona veselo.
– Nije gospođo, ali ste blizu! Bora je, ali nije Drljača. Budući da je ovo posljednji poziv danas, dat ćemo vam još jednu priliku! – ljubazno će voditelj. Misli ona, misli samo ko će se sitit? Tada joj, po nesrići, on opet pokuša pomoć.
– Gospođo, njegov nadimak vam je nešto što vi svaki dan držite u svojoj ruci! Nije on to čestito ni izgovorio kad ti ona izvali:
– Da nije Mile Kitić?
Natrgnu se tada onaj voditelj smijat, a ja ti se odma od muke uvatim za glavu. Pomislim jadna kako svak zna da mi je to rodica i da sad neš moć od ruga po selu odat!
– Nije gospođo Mile Kitić nego Bora Spužić Kvaka – jedva ovaj uspi izgovorit, a onda brzo i doda:
– Evo, iz režije mi javljaju da ćete Vi ipak dobiti nagradu!
Drago njoj pa sve po kući skokće i zafaljiva, a i meni odma bi nekako lakše. Bar nek se nije bezveze osramotila! A evo, ako ćeš mi virovat, narod po selu još ništa ne kaziva pa more bit da za to i ne znaju. A briga ti nje sve i da znaju, taka je! Luda i eto ti.
Ivana Ćurić/Tomislavcity
