( iz romana KIŠA BOJE TULIPANA)
GRAD NA DUNAVU,
Božić 2013.
Proslava blagdana općenito, a posebice božićnih asocirala je na dom. Spletom
okolnosti ovog puta sam se našla u Beogradu. Naime, jedna ekipa koju sam
poznavala sa slikarskih kolonija, organizirala je da se dio mog sakralnog opusa
izloži u poznatoj beogradskoj galeriji 4M, u kojoj se termin nije dobivao tako
lako. Moje reference i preporuke poznatih beogradskih slikara, bile su dostatne
da dobijem tu jedinstvenu priliku.
Tema spomenutog postava bila je I RIJEČ JE TIJELOM POSTALA, tematski je
bila savršena za božićno vrijeme. Naime, moj prvotni likovni izričaj bio je
sakralne tematike. Tek nakon nekih pet godina profesionalnog slikarstva,
pronašla sam se u morskim koloritima i temama. No uvijek sam se rado vraćala
prvotnoj temi, stoga me ova izložba posebno veselila.
Vani je vladala snježna idila, no to nije predstavljalo otegotnu okolnost. Unatoč
velikom snijegu, otvaranje izložbe je bilo impozantno. Našle su se tu glavne
beogradske face iz društvenog i kulturnog života. Što mi je imponiralo! Bila sam
dovoljno samokritična da sam se znala nositi s komplimentima i pozitivnim
kritikama, koje večeras nisu izostale.
Moderator večeri bila je poznata beogradska glumica Anja Savić, koja je
prezentirala slike na poseban, produhovljen način.
Unatoč svemu nedostajao mi je Božić i sve vezano uz njega. Nedostajali su mi
dragi ljudi koji se na jedan način nanovo rode svakog Božića, miris friško
pošećerenih šapa,darivanje najdražih, gužva u prometu. Jednom riječju,
nedostajao mi je dom!
U stanci između upoznavanja nekih novih ljudi, koji su bili podrazumijevani dio
izložaba, na mobitelu sam na brzinu pročitala nekoliko pristiglih božićnih
čestitki. Među njima je bila i Jurijeva. Moram priznati da čestitke na slovenskom
imaju osebujan štih. Izdvajaju se između ostalih. Logično, takav im je bio i
autor, osebujno poseban i posebno osebujan. Bio je tu i drugi email vezan za
doček Nove u Ljubljani, tusam temu odlučila prolongirati do sutra.
Nakon izložbe, druženje smo nastavili u najvećoj beogradskoj pivnici. Ja koja
nikad u životu nisam omirisala pivo, osjećala sam se među njima kao Pale sam
na svijetu.
Beograd je multikulturan grad, a takva je izgledala i pivnica. Tako sam večeras
imala prigodu upoznati ne samo umjetnike i likovne kritičare, već i turiste, koji
su mi se nakon upoznavanja na licu mjesta, pridružili i na društvenim mrežama,
a bila sam na svim.
Osobno mi je najdraža bila facebook, no instagram je za moju ciljanu publiku
zasigurno bio najvažniji. Na njemu su već bile objavljene i večerašnje
fotografije.
– Jeste kad izlagali u Ljubljani? – pitala me Boža Polinečki, likovna
kritičarka iz Slovenije.
– Nisam do sada imala to zadovoljstvo.
– Molim Vas, javite mi se – rekla je zapisujući na prospektu broj svoga
telefona. Imate intrigantan likovni izričaj. Voljela bih da ga vidi i naša
publika.
– Svakako ću vas nazvati.
Od silnog uzbuđenja povodom izložbe, danas sam zaboravila doručkovati.
Posežući za čipsom koji se nalazio na šanku, najedanput sam izgubila ravnotežu
i pala. Osim ozbiljne masnice na licu, nije bilo većih ozljeda.
– Lana! Jeste li dobro? – pitao me organizator izložbe.
– Možda – uzvratila sam.
– Donesite leda? – zamolio je konobaricu za šankom.
– Nemojte da ova večer završi padom, a sve je bilo jako uspješno – šalio se
Davor glavni organizator večeri.
– Bit ću dobro – izjavila sam.
Iako se padovi ne objašnjavaju, imala sam silnu potrebu za tim. Osjećala sam se
čudno, na čudan način. Uz ispriku o umoru, napustila sam društvo i vratila se u
hotelsku sobu. Davor se ponudio da me on vrati u Zagreb, što sam ljubazno
odbila. Voljela sam putovati sama. Autoput je bio čist, kao da snijeg nije nikako
padao. Uživala sam u noćnoj vožnji.
U Zagreb sam stigla pred zoru, mrtva-umorna. Juriju sam javila što mi se
dogodilo. Unatoč tome, on je i dalje inzistirao na dočeku Nove u Ljubljani.
Nisam se trudila puno oko ponovnog pojašnjavanja. Predložila sam mu da
pošalje selfi kad odzvoni ponoć.
