VOJNIK RUŽE
Sjećanja postrojena na margini zaborava…
Suze,
utopljene
u rovovima povijesti…
Prašnjava odara,
ovijena paučinom sanjara,
što ih vječnost skriva
… i u pjesmama još uvijek živa,
LJUBAV VOJNIKA
što nekoć
čuvaše stražu mjesečini
galameć na sazviježđa
što me bude
U korijenu ruže
spavaju desetljeća
ne znam dal’ još se sjeća
lampiona
odaslanih u Nebo
sve je relativno
osim jednog
to da će
naše godine
stajati
u počasnoj straži
i kada snjegovi
dodir zametu
Znam
brzo će kraj
zime
proljeće
svoj red čeka
planine uspavljuje jeka
bagremi
se s oblacima druže
stari dnevnici
kriju priču
o
vojniku bez ruže
…kako nitko nije volio tako!