Magnus MacFarlane-Barrow, Baraka koja je nahranila milijun djece, Verbum, Split, 2016.
Sve je počelo u kasnu jesen 1983. Za doručkom. U piščevoj obitelji. Prebirući novine naišli su na članak da se u nekom Međugorju ukazala Blažena Djevica Marija. Njih dva brata, sestra i njezin dečko odlučili su tih dana tamo otputovati i vidjeti što se zapravo događa. A bili su tek punoljetni ili još nisu bili.
Prolazile su godine. Počeo je rat tamo negdje u bivšoj Jugoslaviji, koju su sada ipak mrvice poznavali. Približio se kraju oko Međugorja. Magnus je odlučio ponovno ga podsjetiti. Skupio je nešto humanitarne pomoći, kupio polovno terensko vozilo i krenuo. Mislio je, samo taj put, ta i vozilo će tamo ostaviti, ali Bog je htio drukčije. Započela je divna priča koju njezin glavni lik uopće nije snovao, nego ju je samo slijedio dok je nastajala.
Treba ovdje naglasiti i piščeve karakterne crte. Nije bio intelektualni tip, nije volio veliko društvo i pokazivanje. Najradosniji se osjećao dok je sam obavljao poslove u ribogojilištu gdje se zaposlio. Naizgled, nikakve pretpostavke za neki veliki uspjeh.
Iskustvo s prikupljanjem i dijeljenjem humanitarne pomoći nije moglo ostati u zapećku. Pred Magnusom su se pojavljivale nove potrebe. Pa je tako počeo djelovati u Rumunjskoj, Liberiji, dok nije došao do Malavija. I tu počinje ono što danas nazivamo Marijinim obrocima. Naizgled sasvim slučajno, ako ovako očiti slučajevi postoje. Srž tih obroka je u tomu da se na mjesnoj tržnici kupi potrebno za kašu, da je kuhaju volonteri iz okolice i poslužuju djeci. Uz to školu se potakne da napravi i svoj vrt s raznim zelenjem pa tako spomenuti obroci budu još bogatiji vitaminima neophodnim za djecu. Time ona bivaju izbavljena iz gladi, a sve je nevjerojatno jeftino. Pokazalo se to i u siromašnim predjelima Indije i Haitija. Na kraju balade u program prehrane i posljedično boljeg pohađanja škole i boljeg uspjeha u njoj bilo je obuhvaćeno preko milijun djece.
Događali su se i prigovori. »Čuo sam kako neki ljudi, uključujući predstavnike britanske vlade, predlažu da odustanemo od te gladne djece jer samo stvaramo još jedan problem održavajući ih na životu i dovodeći ih u učionicu.« (str. 209.) Svaki komentar je valjda suvišan.
I još, što znači ono »baraka«? U jednoj neuglednoj baraci, obiteljskom vlasništvu, Magnus je odložio prvu skupljenu humanitarnu pomoć i kroz nju je prošlo sve što se kasnije radilo. Sada mu služi kao središte novoosnovane udruge. A što je on dobio osim zadovoljstva i zasluga kod Boga? Dobio je ženu. Upoznali su se na jednom od putovanja u ratne krajeve u BiH, naravno, vozeći humanitarnu pomoć.
Očito možemo zaključiti da je sve ovo plod Međugorja. Ali, ima tu i još nešto. Njegovi roditelji, još dok nisu znali za Međugorje, održavali su molitvenu zajednicu. I plod je morao doći. Bog je progovorio te počeo djelovati preko onih koji, prema ljudskim shvaćanjima, nisu bili prikladni za ono što vode. A i oni sami su tako mislili. Pročitajmo, dakle, ovu knjigu, obogatit će nas.
