Loša hidrološka godina i pojačana proizvodnja električne energije, doveli su do toga da je Ramsko jezero na najnižem nivou u posljednjih nekoliko godina.
Gledano okom promatrača, danas dolina potopljene Gornje Rame izgleda toliko mrtvo, toliko nestvarno i beživotno, kao da gledate u pustinjske predjele. Jedino što oči promatrača donekle osvježava, je okolni pogled na pitoma ramska sela i obiteljska imanja. To je ono što vam daje sigurnost da u ovoj pustoj dolini još uvijek ima života.
Želja za promocijom svoga kraja i ljubavi prema istome, navela nas je na to da obiđemo ovu „pustu“ dolinu.
Krećući se od mjesta Bruša prema nekadašnjem naselju zvanom Luke, prvim korakom stupate na potopljeno, beživotno tlo, koje ne odiše ničim osim mrtvilom, i na kojemu nema ništa osim utabanih tragova ljudskih koraka i automobilskih guma.
A na tim istim Lukama po prvi put ugledate tragove nekadašnje stare kaldrme, puta, koji vas vodi u pravcu idućega mjesta – u punoj akumulaciji to je otok Škarine. I zaista uz tu kaldrmu mogu se vidjeti ostaci nekadašnjih voćnjaka, grobalja, ljudskih ostataka i domova. Kada dođete na Škarine pogled Vam puca na pitomu udolinu prepunu ostataka ljudskih tragova življenja. I da, pitoma je bila nekada, u neko drugo vrijeme, u vrijeme jednostavnog ljudskog življenja, u vrijeme prije apokalipse zvane potop.
To je mjesto zvano Kopčići, mjesto Ramskih begova, mjesto koje Vam po tragovima govori da je bilo „mjesto ugodnog življenja“. Smješteno uz samu rijeku Ramu, uz njenu lijevu obalu, na pitomoj zaravni, danas izgleda toliko mrtvo, toliko jednolično i beživotno kao da je smješteno u pustinji. Na putu do Kopčića susrećemo se sa ljubiteljima povijesti i prirode. U društvu gospodina Ivana Kelave, fotografa iz Mostara, sustižemo posjetioce iz Konjica, gospodina Hajrudina Motiku profesora povijesti i njegovog prijatelja Salema Šahinovića, te smo zajedno nastavili druženje do krajnjeg odredišta.
Na tome putu uz ugodan razgovor, dok pogled puca na mrtvu dolinu, ulazimo u beživotne, porušene i mrtve ostatke Kopčića. Mjesto u kojemu je nekada bujao život, u kome se rađalo, raslo, živjelo i umiralo. Mjesto u kojem se isprepliću tuga i ponos, u kojem, iako sada mrtvom, postaju opipljivi ljudski životi, rad i ljubav prema rodnoj grudi.
Prvi spomen na Kopčiće kao naselje seže unazad nekoliko stotina godina, u vremena iz 15. i 16. stoljeća. Uglavnom se spominje predaja o Kopčićima, a ona ima nekoliko verzija. Dvije su prihvatljive verzije, uglavnom potomcima i bivšim stanovnicima Kopčića, i to:
„Predaja po kojoj je Alaj-beg Kopčić u Bosnu i Hercegovinu došao za vrijeme turske okupacije i da je za zasluge u borbama od sultana dobio toliko zemlje koliko može na konju za jedan dan preći. Po toj predaji beg Kopčić je jahao čak i do Duvna pa je u narodu ostala izreka “Obilazi k’o Kopčić oko Duvna”.
Što se tiče druge verzije o porijeklu Kopčića postoji još jedna koja kaže da se radi o staroj bosanskoj plemićkoj obitelji, koji su dolaskom Turaka na ove prostore prihvatili islam. Prvi opširniji pisani trag o Kopčićima je onaj iz 1888. godine u “Narodnom blagu” bosanskohercegovačkog književnika i političara Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Kasnije je 1900. godine u djelu “Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine” pisao Safvet-beg Bašagić, a 1906. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja zanimljivi tekst je pisao Alija Ćatić. Interesantno je da je ova plemićka obitelj imala i svoj grb, koji je istaknut u obnovljenom turbetu bega Kopčića. U “Rodoslovlju bosanskog, aliti iliričkog i serpskog vladania” popa Stanislava Rupčića , koji se čuva u samostanu Sv. Duh u Fojnici, pod rednim brojem 54. nalazi se rodoslov i grb “begovske porodice iz ramske nahije” – obitelji Kopčić“. (hr.wikipedia.org)
Možda ovo mjesto ima naziva begovskim i zbog toga što je u vrijeme prije akumulacije Ramskog jezera (1968. godina) imalo standarde pomalo neuobičajene za sela ovog kraja, sa sadržajima specifičnim za veća naselja, pa su tu bile kavane, mlinice, hanovi, putevi popločani kaldrmom…
I dok laganim korakom, po ostatcima glavne seoske kaldrme, ulazimo u ostatke naselja, svuda su vidljivi tragovi uskih priključnih kaldrma, koje su nekada vodile do domova, od kojih danas nije ostao „ni kamena na kamenu“. Vidljivi su tragovi ostataka grnčarije, opeke, čavala, bravaluka, i možda ono najosjećajnije, ostataka ljudske obuće, posuđa….
Tom istom kaldrmom ulazimo i u ostatke prostranog groblja (mezarja), koje se nalazi na dnu naselja. Ti nijemi ostaci ljudskih počivališta, okružuju ostatke porušene džamije, od koje je još uvijek najistaknutiji njezin minaret (munara). Džamija i groblje su smješteni na najravnijem, i naoko najpitomijem, dijelu Kopčića. Porušena dažamija, minaret, bašluci, ljudski domovi, nezaštićeni su spomenici jednoga vremena, jedne tradicije i vjere, jedne Rame koja je bila nemoćna da bilo što učini da ne bude ovako.
Pustinja nastala potopom ugledala je svjetlo dana. Izronila je iz dubina modrog Ramskog jezera, da bi nas vratila u neka druga vremena, da bi nam otkrila neku drugu Ramu, njezina nekadašnja sela, pitome doline i zaravni, probudila maštu o jednome vremenu i jednoj zemlji, o jednoj rajskoj dolini, smještenoj na ono malo slovo „i“, na prirodnoj granici koja razdvaja Bosnu od Hercegovine.
Probuđenih osjećaja, kao promatrači koji su rođeni puno vremena poslije potapanja Ramske kotline, ne možemo a da se ne zapitamo je li uistinu moralo sve ovako završiti? Je li ova pitoma dolina, u ono vrijeme bogata raznim voćem, povrćem i žitaricama, morala biti „udavljena“ strahotom vodenog potopa?
Od preko 1000 snimljenih fotografija, preko 30 minuta videa, ipak smo se odlučili za najzanimljivije detalje, kako bismo do Vas prenijeli ono što smo zabilježili toga dana, kako bismo Vas, osobito starije, vratili u vremena kojih se sigurno sa sjetom sjećate i o njima govorite.
