Jedna prigodna priča za početak godišnjeg odmora.
Jednom su dva prijatelja hodala pustinjom. Tokom putovanja nešto se posvađaše te jedan prijatelj i ošamari drugoga. Ovoga to zaboli, no ne reče ništa, uze štap i napisa u pijesku: “Danas me je moj prijatelj udario!” Nastaviše kretati se te dospješe do neke oaze u kojoj se odlučiše okupati. Onaj prijatelj koji dobi šamar, zape u blatu i poče polako tonuti u vodu i gušiti se. Ali, spasi ga njegov prijatelj. Nakon što dođe sebi, zapisa na kamen: “Danas me je moj prijatelj spasio!” Ovaj drugi, koji ga prethodno udari a sada spasi, iznenađeno upita: “Nakon što te udarih, pisao si po pijesku, a sada, nakon što te spasih, pišeš po kamenu.
Što to znači?” Prijatelj mu odgovori: “Kada nas neko povrijedi, sjećanje na to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetar oprosta mogao to za tren izbrisati. Međutim, kada nam neko učini kakvo dobro, sjećanje na to moramo ugravirati u kamen, stijenu, kako taj događaj nikada ne bi bio zaboravljen.”
Valja nam naučiti bol zapisivati u pijesku a lijepe stvari otiskivati na kamen! Prostori ljudskog srca su maleni da bi uz milosrđe nosili i nabujalu mržnju koja kao otrov razara ljudsko biće. Treba nastojati da milosrđe u nama odnosi pobjedu, da ono bude naš trajni pratilac. To je lijek koji liječi ljudske duše i vodi ih na putove prema Božjoj milosti. Život je vrlo kratak, pa zašto ga provesti u gnjevu i otrovnoj mržnji.
Bog vas blagoslovio.
