Jeanne Merkus (1839‐1897) – Nizozemska princeza i hercegovačka ratnica, žena koja je naše djedove podigla na ustanak protiv Osmanlija

Hercegovci i Hercegovina su zaboravili koliko ih je volela i pomagala jedna neobična žena iz Nizozemske. I ne samo oni. Zaboravili su to i Srbi, i Dalmatinci, i Bosanci. A donijela im je plamen slobode.  Podigla ustanak koji se više nije mogao zaustaviti.

„Imala je srce od junaka, a bogatstva tri tovara blaga“

Provodeći posljednje dvije godine svoga života u psihijatrijskoj bolnici za siromašne, u Utrechtu, Jeanne (Jana) Merkus se, iako zarobljena u svoj svet demencije i ludila, možda još i sjećala kako je nekada bila mlada, lijepa i bogata.

Kako je podizala bolnice za siromašne širom Francuske. Kako je u Jeruzalemu podizala crkvu u kojoj će pravednici dočekati “drugi Kristov dolazak i Strašni sud”.

Kako se s puškom u ruci borila, rame uz rame s Mihajlom Ljubibratićem, svojim ljubavnikom, i Don Ivanom Musićem, ljubuških revolucrionarem, za porobljene i ugnjetavane po Hercegovoj zemlji, Srbiji, Bosni. Kako je nekada voljela i bila voljena…

U to vrijeme, oni koje je do tada bila zadužila, već su je odavno bili zaboravili.

Zaboravili smo je i mi Hercegovci, kao što imamo običaj sve vrijedno da zaboravljamo, a bila nam je veliki prijatelj i neizmjerno nas je voljela. A, nekada smo je „u zvijezde kovali“.

Stari, mudri Latini govorili su da je „Prijatelj najbolja imovina u životu“ („Amicus optima vitae possessio“). Ovo je podsjećanje na jednog velikog prijatelja koga smo zaboravili i zapravo mu se nikada nismo dostojno odužili.

Objavlujemo ga danas. Na dan kad smo zaboravili što se podiglo dašanjeg dana. Puška iz Gabele. Hercegovski ustanak.

Nizozemska princeza

Jeanne Merkus – nizozemska princeza i ratnica rodila se 11. listopada 1839. godine u Bataviji, današnjoj Jakarti, na otoku Java.

Bila je najmlađa od osmero djece Petera Merkusa (1787‐1844), generalnog guvernera, odnosno vicekralja nizozemske kolonije Istočna Indija (današnja Indonezija). Među Hercegovcima je kasnije bila poznata kao Jana, Johana, Ivona ili Marija, Merkusova, Markusova ili Markušova.

Zbog titule njenog oca, Hercegovina je za Jeanne mislilia da je princeza, odnosno da je „plave krvi“.

Žanin otac je preminuo 1844. godine, kada je ona imala svega pet godina. Potom se čitava obitelj vratila u Nizoemsku i živjela u Amsterdamu, a potom u Haagu.

Četiri godine kasnije preminula joj je i majka, Vilhelmina Krinsen‐Merkus. Staranje o Žani preuzima njen stric, Charles , svećenik Valonske protestantske crkve. Svojom religioznošću on je snažno utjecao da se i kod mlade Žane razviju gotovo fanatična religiozna osjećanja.

Kada je u svojoj dvadesetšestoj godini života, 1862. godine, dobila svoj pozamašni dio obiteljskog nasljeđa (prema nekim tvrdnjama, otac joj je ostavio polovinu svoje imovine), Žana se odvažila i otisnula u samostalni život.

Živjela je prvo na imanju koje je kupila u blizini Arnhema, daleko od gradske gužve. Čitala je i jahala, a svoje nasljedstvo već je počela koristiti u karitativne svrhe. Kasnije je ovo imanje prodala i putovala po Nemačkoj i Italiji.

Neko vrijeme je živjela u društvu čuvene feministice, kompozitorice i književnice Katarine van Ris (1831‐1915), koja je svojim idejama također ostavila trag na Žanin razvitak. Po svemu sudeći, prijateljstvo Žane i Katarine ipak nije imalo intimni, odnosno ljubavni karakter iako se o tome nagađalo. Naime vrijeme će pokazati da je njena najveća ljubav bio jedan veliki hercegovski sin.

Od Pariza do Rima

U želji da se dalje obrazuje, Žana Merkus se 1869. godine preselila u Pariz. Na Sorboni s velikim uspjehom studira jezike. Tečno ih je govorila sedam, nizozemski, francuski, njemački, engleski, grčki, latinski i kako bi bolje razumjela Bibliju, hebrejski. U Hercegovini je naučila i naš jezik. Kad je navršila 23 godine, pripalo joj je veliko bogatstvo s majčinog imanja. Zajedno sa svojom prijateljicom Catharinom van Rees, koja je objavila pod imenom Celestine, kupila je imanje naselju u blizini Zutphena.

1869. započinje novo razdoblje za Jeanne Merkus. Catharina je otišla u Njemačku. U vrijeme studija druži se s ljudima iz raznih dijelova sveta, između ostalog i s Balkana. Smatra se da je upoznala sve viđenije Hercegovce tog vremena.

U vrijeme francusko‐pruskog rata (19. srpnja 1870. ‐ 10. svibnja 1871.) Jana Merkus dobrovoljno služi u Crvenom križu i pomaže ranjenicima. Preživjela je strašnu njemačku opsadu Pariza, glad i bombardiranje u zimu 1870/71. godine. Potom se pridružila Pariškoj komuni (18. 3.‐ 28. 5. 1871.). Svjedoci i suborci pamte da se Žana uvijek držala „hrabro, kao iskusan vojnik“. Za vrijeme rata bila je ranjena gelerom ili puščanim zrnom u obraz.

U vrijeme Francusko‐pruskog rata i Pariške komune Žana Merkus je uvidjela da mnogi siromašni Francuzi ne mogu sebi  priuštiti zdravstvenu njegu i bolničko liječenje. Zato ona širom Francuske o svom trošku osniva čitavu mrežu narodnih bolnica za siromašne. Mnoge od ovih bolnica i danas postoje.

U ljeto 1871. godine, zbog opće iscrpljenosti organizma, po savjetu lječnika, Žana Merkus je morala otputovati na oporavak u Italiju. Tamo se upoznaje i zbližava s Garibaldincima i samim  Garibaldijem. Tvorcem moderne Italije. Stigla je posjetiti Rim, novu prijestolnicu tek ujedinjene Italije. Iz njega su Garibaldinci,  samo devet mjeseci ranije protjerali papu u Vatikan i time srušili Papsku državu. No i oformili Vatikansku.

Neprestano u nekoj vrsti religijskog zanosa, Žana Merkus je tvrdila da je  tijekom posjete oslobođenom Rimu čula poruku od samog Krista:

„Načini kuću moju u Jeruzalemu!“

Od ranije je bila opsjednuta mističnim i hilijastičkim porukama Novozavjetnog otkrivenja Ivanovog:

„Jer dođe veliki dan gnjeva njegova, i tko može opstati?…Ne kvarite zemlje, ni mora, ni drveća, dok ne stavimo pečat slugama Boga našega na čela njihova. I čuh broj obilježenih pečatom: 144.000 onih s pečatom iz svih plemena Izraelevih.“(Otk.,6.17 i 7.3‐4).

Žana tada donosi odluku da ode u Palestinu, Svetu zemlju, i ta će joj odluka u mnogome odrediti dalju životnu sudbinu.

„Dom iskupljenja“

Pod lažnim imenom Jeanne Israel ona se 1873. godine iskrcala u luci Jafa i pješice stigla do Jeruzalema. Pošto u vrijeme osmanske vlasti strancima nije bilo dozvoljeno da kupuju i posjeduju zemlju u Palestini, Žana je preko posrednika kupila gradilišnu česticu zemlje nadomak Jeruzalema, nedaleko od zidina staroga grada, kod Kapije za Jafu. Kupovina zemljišta i dobijanje dozvola za gradnju bili su dug i kompliciran proces praćen stalnim podmićivanjem osmanskih vlasti.

Jana je odlučila da na kupljenom placu sazida hram, zapravo dvorac, u kome će 144.000 „pravednika“ dočekati “Sudnji dan i drugi Kristov dolazak”.

Za rukovoditelja gradnje izabrala je umirovljenog francuskog kapetana Gijema, arhitektu i arheologa. Buduće zdanje nazvala je „Dom mira“, ali su ga ubrzo počeli nazivati „Dom 144.000“ ili „Dom iskupljenja“.

U vrijeme boravka u Palestini, Jeanne Merkus je proputovala Svetu zemlju. Bila je prinuđena da putuje, jer su Arapi, radnici na gradilištu, koji su zbog velikih vrućina radili poluobnaženi, odbijali da se pojavljuju i rade u prisustvu jedne žene. Tijekom tih putovanja osobno se uvjerila u težak položaj nemuslimanskog stanovništva pod osmanskom vlašću. To je još više učvrstilo njenu kršćansku vjeru, ali poveaćlo i njen animozitet prema Islamu. Kada je gradnja „Doma mira“ krenula svojim tijekom Žana je, ostavivši dio sredstava za daljnju gradnju, napustila Palestinu i vratila se u Europu.

Hercegovački (hercegovski) ustanak

Sukobom hercegovskih ustanika s Turcima na brdu Gradac, 9. srpnja 1875. godine, poznatijem u povijesti kao Nevesinjska puška, otpočeo je Hercegovski  ustanak (1875‐1878).

Nedugo pošto se za Nevesinjsku pušku pročulo po Europi, Žana Merkus je odlučila da i sama pomoći kršćanske borce protiv Osmanlija na Balkanu.

Još ranije se bila uvjerila u težak položaj raje (*stoke, *zimija) u Otomanskom carstvu. Kao djevojčici, idol joj je bila njena imenjakinja, francuska heroina iz stogodišnjeg rata Ivana Orleanska (Jeanne d’ Arc).

Sanjala je o tome da će i ona jednoga dana predvoditi vojske ugnjetenih, protiv ugnjetavača. Na kraju, mislila je da je Hercegovski ustanak uvod u propast Otomanske imperije. Time bi i Jeruzalem postao slobodan, što bi joj omogućilo da uspješno dovrši gradnju „Doma mir“.

Kako nije uspela da prikupi značajniju podršku za ustanak, od dijela novca namijenjenog „Miru“ kupila je oružje za Hercegovce i krenula na Balkan. Ova investicija utjecala je kasnije na to da se izgradnja „Mira“ prvo uspori, a zatim i potpuno stane.

Žana Merkus se poslije mučnog putovanja brodom iskrcala u Dubrovniku. O njenom dolasku Zemunski list „Graničar“, od 16. 1. 1876. godine, zabilježio je:

„Ovih dana došla je u Dubrovnik jedna bogata gospa holandska. Donela je potporu za ustanike hercegovačke. Ona odlazi odavde u tabor ustanika.“

Žana je zaista ubrzo prispjela u ustanički stožer vojvode Mihajla Ljubibratića.

VOĐA HERCGOVAČKOG USTANKA: Njegovo vojvodstvo Mihajlo Ljubibratić

Čovjeka koji je načinio prvi prijevod Kura’na na naš jezik. Radilo se o eruditu koji nije mrzio niti muslimane niti Islam no je želio slobodu svim narodima Balkana. Pa tako i muslimanima pod turskim jarmom, ma koliko god taj jaram njima bio manji.

Njemac Albin Kucbah, ratni izvjestitelj, a vjerojatno i njemački špijun u ustaničkim redovima, ovako je zabilježio taj događaj:

„Oko Božića došla je kod Ljubibratića, jednog od vođa ustanka, jedna bogata dama, prezimenom Merkus. Izdavala se za vrlo pobožnu i željela da za Bosnu i Hercegovinu odigra ulogu Jovanke Orleanske, stavljajući ustanicima na raspolaganje veliku sumu novca.“

Žanu su ustanici u početku prihvatili s velikom sumnjom, ali su joj ubrzo sve povjerovali jer je sa sobom nosila pismo‐preporuku Giusepea Garibaldija osobno potpisano. Neće proći puno vremena a Žana, Jana Markušova, kako su je Hercegovci nazvali, postat će omiljena među ustanicima i u narodu Hercegove zemlje.

O njenom učešću u ustanku svjedoče danas neki dokumenti iz arhive Mhajla Ljubibratića, pojedini zapisi Vuka Vrčevića iz 1875/76, novinski članci.

Danas se na više sajtova i blogova na internetu pojavljuju tekstovi pisama koje je Jeanne Merkus navodno pisala iz Hercegovine prijateljici Mary Ulenšpigel u Amsterdam.

Ova pisma preuzeta su iz romana „Hercegovska rapsodija“ Radovana Ždralea (2 toma, Novi Sad, 2003).

U njima Jana na više mjesta pominje svoje upoznavanje i kontakte s vojvodom Lukom Vukalovićem u drugoj polovini 1875 i prvoj polovini 1876. godine.

Iz povijesti nam je sasvim poznato da je hercegovski vojvoda Luka Vukalović (1823‐1873) bio vođa Hercegovskog ustanka, ali onog iz 1852‐1862. godine. U zavadi s Crnom Gorom i izigran od Turaka, Vukalović je 1865. emigrirao u Rusiju i tamo, u Odesi, preminuo 1873, dvije godine prije početka Hercegovačkog ustanka 1877‐1878, u kome je Merkusova sudjelovala.

Zato nema sumnje da spomenuta pisma Jeanne Merkus nisu autentična.

Izvori bilježe da je Žana Merkus u vrijeme Hercegovskog ustanka nosila mušku hercegovsku nošnju i crnogorsku kapu.

Stalno je pušila cigare (tompuse), bila naoružana s dva revolvera, izvanredno jahala…

U borbama se isticala hrabrošću, i kao borac i kao bolničarka. Hercegovcima je sve to bilo prilično neuobičajeno, ali je ustanicima istovremeno davalo veliki moralni poticaj.

Jana Merkus je pokušala da za ustanike preko jednog francuskog i jednog pruskog oficira nabavi topove, ali izvori različito govore o uspjehu ove njene akcije. Prema nekim tvrdnjama uspela je da u Hercegovinu dovede više stotina dobrovoljaca iz Europe, pretežno Garibaldijevaca iz Italije.

Vukota, starina iz Nevesinjskog kraja, šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao devedesetogodišnjak, pričao je novinarima svoja sjećanja na Hercegovski ustanak, koji pamti iz djetinjstva.

Sjetio se i „Nizozemke“:

„Kako da nisam čuo za nju. Za nju je čulo i staro i mlado. Ima i jedna pjesma koja je spominje: Imala je srce od junaka, a bogatstva tri tovara blaga“, i dodaje da je Žana „jahala na konju kao vila“.

Kroničar Vuk Vrčević (1811‐1882) ovako je zabilježio svoja saznanja o Merkusovoj:

„Dužan sam ovdje napomenuti jednu olandešku ženu od svojih 35 godina, ili može biti i manje, koja je po kazivanju više dostovjernih ljudi donijela sto tisuć franaka i svakog odličnog junaka obdarila spram učinjenog junaštva sa poobilno napoleona. Ova čovjek‐žena bila je do sada dva‐tri puta s ustaničkom vojskom… Češće puta dolazila bi do Dubrovnika i šetala se bez ikakva zazora u opancima i s cigarom u ustima, na veliko divljenje građanstva… Nikome se po imenu nije kazivala, ali sam se ja izvjestio od jednog mog odličnog ustaničkog glavara da se zove Marija Markuš“.

Vrčević je zabeležio i kako se Žana istaknula u boju na Ljubuškom:

„Uz ovu četu i ženski junak pristade, ona olandežica, Jana Markuš, o kojoj sam ovamo govorio, koja je u mnogo bojeva u donjoj Hercegovini sudjelovala, na divljenje vaskolikog naroda. Ona je u bojevima imala mušku ustaničku nošnju i dva revolvera o gajtanima o grlu noseća, a vazda je uzase nosila zamotaj krpa kojim bi privremeno zavijala rane pojedinim ranjenicima“.

Ostale su zabilježene i druge priče o junaštvima Merkusove.

O tome kako je pokušala da digne u zrak jedno tursko utvrđenje, kako je vješto minirala mostove, kako je navlačila turske patrole u smrtonosne zasjede ustanika.

O njenom junaštvu došle su do naših dana i ove bilješke kroničara:

• „U boj je išla uz barjaktara, koji je bio omiljena meta Turaka. Jurišala je bez straha na Turke, iako su je oni dočekivali uz zaglušujuće psovke“.
• Među Turcima je imala pogrdan nadimak „Crveni Đavo“.
• Govorilo se da je Žana nakon bitke kod Ljubinja proglašena za najhrabrijeg borca…
• Prekaljeni hercegovski borci divili su se hrabrosti ove djevojke koja je željela da svojom pojavom potakne ustanike na junačka djela“.
• Europski reporteri izvještavali su da „u prisustvu Jane Merkus Hercegovci čine čuda od junaštva“.
• Jedan reporter pitao ju je da li je ona tu da kao pripadnik Crvenog križa pomaže ranjenicima?
• Na to mu je Žana, odlučno i pomalo uvrijeđeno, dala kontroverzan odgovor:
• „Ne! Meni su živi i zdravi ustanici mnogo draži od bolnih i ranjenih!“.
• Hercegovci su Žanu zapamtili kao „krhku i bljedunjavu ženu, ali prkosnu i s’ vatrom u očima“.
• Srpski Kralj Petar I Karađorđević (1904‐1921), koji je pod tajnim imenom Petar Mrkonjić sudjelovao u Hercegovskom ustanku, za “Janju” Merkus (kako je on zvao Jeanne) govorio je da je „najveći od svih junaka Hercegovačkog ustanka“.

1873-1876: The Duch deaconess Jeanne Merkus dress like a man and leads her own group of rebel warriors within the rebel gerilla of Mićo Ljubibratić, who fights the Turks in Herzegovina, and is dubbed the “Joan of Arc of the Balkans” in the international press.^[83]

Ljubav i rat

Svo vrijeme boravka u Hercegovini Jana Merkus je boravila u stožeru vojvode Mihajla Ljubibratića (1839‐1889), koji je tijekom ustanka važio za eksponenta politike Kneževine Srbije.

Žana (Jana) Merkus je stalno viđana u njegovom i društvu njegovog rođaka Vuka.

O Mihajlu je dosta puta pisala s puno poštovanja i hvale, i s velikim oduševljenjem, kako prema njegovim moralnim, tako i prema njegovim fizičkim osobinama. Nema sumnje u to da je Žana bila zaljubljena u ovog markantnog hercegovskog ustanika i borca za našu slobodu.

Književnik Radovan Ždrale ovako opisuje Žaninu zaljubljenost:

„Pitaš me kako izgleda On. O tome sam ti upravo htjela pisati ali nisam imala hrabrosti. Tvojim interesiranjem olakšala si mi ono što sam i sama željela.

Kako opisati čovjeka koji me je ispunio do posljednjeg drhtaja srca? O tome bih lakše pisala u svome dnevniku, ali sada nemam kuda. Čuvat ću se one ženske sentimentalnosti kako ne bih iskrivila stvarnu sliku o ovom neobičnom čovjeku…

On je zadivljujući izdanak jednog svijeta o kome mi u Nizozemskoj ništa ne znamo…

On je savršeno lijep čovjek, ili se meni tako čini, kao i svakoj ženi koja zavoli. Stasit, dugih nogu kao u jelena, snažnih ramena kao u Herkulesa i apolonske glave. Njegovo lice ima bjelinu i finoću alabastera, što me posebno uzbuđuje. Ratnik s licem istočnjačke princeze…

Obučen je u odijelo europskog kroja, ali povremeno se obuče i u njihovu hercegovsku nošnju, koja izgleda prelijepo. Kada se obuku u tu nošnju, vezenu srmom, (zlatovez op.poskok) kitnjastu, od finih materijala i spretne krojačke izrade ‐ izrađuju ih njihove žene ‐ ljubomorna sam na onu koja je izradila Njegovu odjeću…

Kod njih su u modi brkovi, pa ih i On nosi, ali za razliku od drugih koji ih puštaju da slobodno rastu, te su, najčešće, veoma bogati i dugi, njegovi su frizirani, uvrće ih i zašiljuje na krajevima, te su tanki i oštri kao bodlje.

Donja usna mu je sočna i senzualno isturena, uvijek lako vlažna i izrazito rumena. Bijeli ten, čist, iz koga prodire svjetlina krupnih crnih očiju!

Kad god se sretnem s tim očima, ja se opomenem: pazi Jeanne da se ne obrušiš!

Njihove djevojke, naravno, luduju za njim, ali se nijedna ne usuđuje da to pokaže, kao što se ni ja ne usuđujem…

Idem na počinak i ustajem misleći na Njega. Po cijeli dan ga držim na oku. Nastojim da ne propustim niti jednu priliku da ne budem uz Njega, što nije lako s obzirom na Njegove i moje poslove. Ponekada Ga ne vidim danima, niti znam gdje se nalazi, ni hoće li se uopće vratiti“.

Jeanne Merkus u Imotskom

Jana Markus, Mihajlo Ljubibratić, nekoliko njegovih rođaka i dvojica Talijana našli su se, u proljeće 1876. godine na teritoriji Austrougarske, u Dalmaciji, negdje u okolini sela Vinjani, sjeverno od Imotskog.

Prema nekim izvorima, tu su izbjegli sa teritorije Hercegovine, gonjeni turskim trupama poslije neuspjeha u bitci kod Ljubuškog.

Prema drugim izvorima, taj prelazak je bio jedan od uobičajenih prelazaka na teritoriju Austrougarske, namijenjen nabavci oružja, municije i ratnog materijala, kao i prebacivanju novopridošlih dobrovoljaca u Hercegovinu.

Bilo kako bilo, tu grupu su uhitile austrijske vlasti. Vuk Vrčević je ovako zabilježio njihovo provođenje u Imotski:

„U varoš bijaše izbjeglo i malo i veliko da susretne tu pratnju. Tek kad je pristupila u varoš, sa sviju strana je narod dalmatinski i hrvatski usklikom pozdravio paćenike. Jani Merkus, koja se našla među uhvićenima, bi poklonjena lijep buket cvijeća, uz usklik:  Živjela ratoborna junačice!“.

Neko vrijeme bili su zatvoreni u Imotskom. Vojvoda Mihajlo i Jana nisu bili omiljeni kod austrijskih vlasti, prije svega zbog svojih veza sa Garibaldincima u Italiji.

Neki izvori tvrde da su potom Ljubibratić i Merkusova sprovedeni do Zadra, a kasnije zatvoreni u tvrđavu u Linzu, u Austriji.

Isti izvori kažu da su Žanu za vrijeme tog sprovođenja kroz Dalmaciju mase svuda dočekivale klicanjem , hrvatskim i srpskim zastavama trobojkama. Drugi pak tvrde da su Žana i dvojica Talijana pušteni i da su im dati pasoši, dok su samo Hercegovci zadržani u zatvoru u Imotskom.

Žana se, potom, na kratko zadesila u Dubrovniku, gdje su joj austrijske vlasti odobrile privremeni boravak. Ona je, međutim, nekako uspela da pobjegne iz Dubrovnika i prebaci se u Srbiju.

 

U Beogradu pred tisućama

Žana Merkus se pojavila u Beogradu negdje oko Uskrsa te 1876. godine. Prema nekim izvorima iskrcala se brodom na Savsko pristanište, ali se nije znalo iz kog pravca dolazi. O njenom dolasku pročulo se i ranije. Mnogi Beograđani željeli su ju pozdraviti. Svi beogradski listovi pisali su s mnogo poštovanja o dolasku „hrabre žene, pozivajući građanstvo da izađe na ulice i tako pokaže da umije cijeniti žrtve ove mlade Nizozemke za stvar srpskog oslobođenja“.

List „Šumadija“ javljao je, međutim, da je „poznata Holanđanka, g‐đica Merkus, koja je onako hitro pritrčala u pomoć našoj borbenoj braći u Hercegovini, prispjela u Beograd i leži bolna“.

List „Zastava“ objavio je sljedeći tekst o dobrodošlici priređenoj Merkusovoj poslije njenog oporavka:

„Građanstvo naše, da bi pokazalo koliko umije cijeniti žrtve što ih je učinila ova žena, koja je kadra bila odreći se najsjajnijeg života i došla ovamo da potpomaže stvar našeg oslobođenja, priredilo je u čast ove plemenite Nizozemke bakljadu na prvi dan Usskrsa. Bakljada je krenula u 8 sati uvečer od gostionice London uz pratnju pjevačkog društva, bande i grdne množine naroda. Pred kneževim dvorom zaustavila se dok je banda odsvirala himnu i dalje preko Terazija, Gospodareve ulice i Varoš‐kapije uputila se Starom zdanju (na mjestu današnjeg Patrijaršijskog dvora, prekoputa Saborne crkve, prim.aut.), gdje je g‐đica Jeanne Merkus obitavala. Njena pojava na balkonu, s crnogorskom kapom na glavi, izazvala je od prisutnog naroda oduševljeno klicanje: ŽIVJELA! nebrojeno puta, dok je banda svirala i pjevačko društvo pjevalo…“.

U povorci koja je pozdravila Merkusovu bilo je oko šest tisuća ljudi.

Među mnogobrojnim govornicima te večeri našao se i Milan Kujundžić Aberdar, profesor filozofije na Velikoj školi u Beogradu i kasniji akademik.

Neki kažu da je on prvi, u svom govoru, uzviknuo ono čuveno: „Slava tebi junačice!“.

Đura Jakšić objavio je tom prilikom pjesmu posvećenu Žani „Dobrodošlica Žani Merkusovoj“:

„Djevojko dična

Jovanko naša, ne Orleanska

Al’ ona ista, Anđeo čist

Imena tvoga, povesti naše

Slavu će nositi najsjajniji list

A roda jednog oslobođenoga

Blagorodnosti čućeš usklike:

Slava ti! Slava! Bajrone naš!“

I Slobodan Jovanović ostavio je zapis o Žaninom boravku u Beogradu, ali je on bio manje impresioniran i uzbuđen njenom pojavom:

„Mjeseca ožujka pala je u Beograd neka Jana Markus ili Merkus, nazvana kod nas Merkusova. To je bila mlada, bogata, a nimalo lijepa Holanđanka, rođena na otoku Javi, a nastanjena u Carigradu… Pročula se kao Amazonka Hercegovačkog ustanka. Beograd je ludovao za tim ženskim uskokom… Ta ženska prilika s muškom kapom, koja je opominjala na mesojeđe i maškare, izazvala je veći urnebes nego da se pojavio glavom Peko Pavlović (junak iz Hercegovačkog ustanka, prim.aut.)“.

Ostalo je zabilježeno i da je Žana tom prilikom, zahvaljujući Beograđanima na dobrodošlici, s balkona Starog zdanja, sve onako u hercegovskoj muškoj nošnji, s crnogorskom kapom na glavi, rekla:

„Izjavljujem vam živu radost koju osjećam prema ratničkom duhu i raspoloženju vašeg naroda i nadam se da ću vrlo brzo imati tu čast da s vama zajedno vojujem za oslobođenje naroda koji stenje pod stegom porobljivača“.

 

„Pamtite me po ljubavi mojoj“

Izgleda da je Jana Merkus ubrzo poslije ovakvog dočeka otišla iz Beograda, ali nije poznato vraća li se tada u Hercegovinu.

No samo par mjeseci kasnije, 28. lipnja na Vidovdan 1876. godine, Kneževina Srbija je, u savezu s Crnom Gorom, objavila rat Otomanskom carstvu.

Jeanne se među prvima prijavila u dobrovoljce. Pred polazak u rat ostavlja još jednom amanet:

„Ako poginem u borbi, sav ostatak svog imetka ostavljam Hercegovini. Pamtite me po ljubavi mojoj.“

Prethodno je dala novčani doprinos i Srbiji za vođenje rata s Turskom u iznosu dvostruko većem od najvišeg do tada datog.

Sudjelovala je u borbama na Drinskom frontu, u sastavu Dobrovoljačkog korpusa Drinske divizije, kojom je komandirao general Ranko Alimpić.

Ova divizija ratovala je protiv Ali‐pašine divizije na frontu između Bijeljine i Zvornika. Kažu da se Jana često sukobljavala sa generalom Alimpićem oko njegove ratne taktike.

Kažu i da je u posljednjem trenutku pokušavala da o svom trošku nabavi modernije topove za srpsku vojsku, ali bez uspjeha.

Najednom, Jana Merkus je upala u mrežu diplomatskih spletki i špijunskih zavjera.

Srpskom ministru  vanjskih poslova stigla je 30. lipnja dojava od nekih diplomata u Carigradu (Slobodan Jovanović tvrdi da su u pitanju bili Rusi), o tome da je „Frajla Merkus prosto jedan špijun, ćifutaustrijski“.

Na brzinu je povučena s fronta, proglašena personom non grata i protjerana iz Srbije. Srbi su je iznenada zaboravili, baš kao da je nikada nije ni bilo i kao da za njih nikada ništa nije učinila.

 

Pod mostovima Sene

Posle protjerivanja iz Srbije, skrhana i razočarana, Žana Merkus odlazi u Palestinu. Tamo se nastanila u jednoj američkoj koloniji u Jeruzalemu.

Pošto je u međuvremenu potrošila skoro čitav imetak, pa i novac namijenjen „Domu mir“, gradnja ovog zdanja je stala.

Dok je boravila u Hercegovini i Srbiji, turske vlasti su saznale za njene antiosmanske aktivnosti.

Malobrojni osmanski tisak piso je o njoj kao o „jednoj ludoj ženi koja protiv Osmanske imperije ratuje na Balkanu“.

Vlasti su s vojskom upale na njeno gradilište, uhitile i  pretukle kapetana Gijema, rastjerale radnike i porušile sve do tada izgrađeno.

Kada se Jana ponovo pojavila u Jeruzalemu, dobavljač građevinskog materijala Ibrahim Asad Vajat tužio ju je za navodna dugovanja.

Jana je odbila platiti, tvrdeći da su sva dugovanja plaćena, ali je Vajat uz pomoć korupcije uspeo dobiti sudski spor, a Jana je bankrotirala.

Obraćala se za pomoć bogatom i kontroverznom barunu Natanu Mayeru Rotšildu (1840‐1915), ali bez uspjeha.

Tužni ostaci ruševina „Doma mir“ vidjeli su se u Jeruzalemu sve do kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća jugozapadno od Parka nezavisnosti.

Ruševine “Obnove Jeruzalema”, fotografija iz 1959

Kasnije je na mjestu Doma Mir, nazivanog također i „Hotel 144.000“ i „Hotel iskupljenje“, sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaista izgrađen hotel ‐„Leonardo plaza“.

Nedugo poslije financijskog kraha, Žana se vratila u Francusku.

Kažu da se vratila kao odrpanac i siromah, bez prebijene pare i da je neko vrijeme živjela tako u bijedi na južnoj obali Francuske.

Oko 1895. godine zatekla se u Parizu. I tamo je živjela kao beskućnik i spavala pod mostovima Sene.

Prema nekim tvrdnjama, promrzlu, dementnu, izgladnjelu i bolesnu Janu, pronašao je i prepoznao neki lječnik, nedaleko od jedne od bolnica svojevremeno izgrađenih njenim novcem.

Smjestio ju je u bolnicu i preko nizozemske ambasade obavijestio njenu rodbinu u Nizozemskoj.

Žanina braća i sestre su se stidjeli njenog ponašanja, načina odijevanja, njenih ideja i svega što je u životu činila.

Moguće je da su bili i ljubomorni na nju jer je iako najmlađa nasjedila polovinu očevog imetka.

Jedan od njene braće odveo ju je u Nizozemsku i smjestio u psihijatrijsku bolnicu za sirotinju u Utrehtu, ne želeći da snosi bilo kakve troškove vezane za njen smještaj, boravak i liječenje.

Sama, bolesna i zaboravljena od svih, Jana je preminula dvije godine kasnije, 1897, u svojoj šezdesetosmoj godini.

Sahranjena je o trošku bolnice, jer obitelj nije željela da snosi čak ni troškove njene sahrane.

 

Nespaljena hercegovska Orleanka

O grobu Jane Merkus nitko nije brinuo sve do tridesetih godina prošlog stoljeća. Tada je generalni konzul Kraljevine Jugoslavije u Roterdamu, pjesnik i književni kritičar Sibe Miličić, uspio da kod gradskih vlasti Utrehta izlobira da se njen grob obnovi i redovno održava. Kod nas Jana (Žana, Jeanne) još nema niti spomenik niti svoju ulicu.

Ne govori to toliko o njoj, koliko o nama. Malim i slabim narodima. Potomcima turskog roblja koji nikada nisu znali njegovati pozitivnu kulturu sjećanja. Koliko god se dičili da živimo u slobodi naš zaborav Jane Merkus, koja nam je slobodu donijela, dokaz je da smo mi i danas postkolonijalno mentalno roblje.

Drugi razlog su možebitne nacionalne politike Balkana. Jana Merkus nije birala s kim će ratovati protiv Osmanlija. Nije ju zanimalo je li ustanik Srbin ili Hrvat. Tražila je borce za slobodu i njima vidala rane.

Neki od današnjih teoretičara smatraju da je angažman Jane Merkus na Balkanu 1875/76. godine „najbolji primjer  kršćanske solidarnosti“ i da je to „možda posljednja jasna povijesna reminiscencija onoga što bi se moglo označiti pojmom „Kršćanska Europa“. A, od tada je prošlo 135 godina!

Nizozemski historičar i antropolog René Grémaux napisao je u posljednje dvije decenije više članaka i biografiju Jeanne Merkus pod naslovom „Fatalna ratna muza“.

O Merkusovoj je više puta pisao i naš tisak, ali još ne postoji njena cjelovita biografija na našim jezicima.

Neke detalje iz Jeaninog života i neke od njenih podviga zabilježila je i znamenita Rebeca West u svojoj knjizi o Jugoslaviji, „Crno janje i sivi soko“ (New York, 1941).

Westova je o Merkusovoj zapisala i sljedeće riječi:

„Važno je napomenuti da nema ničeg zlog vezanog za Jeanne Merkus. Njena čistota nikada nije bila pod sumnjom. Ali, ona nikada nije doživjela rang mučenice. Ljudi kojima je posvetila svoj život i imovinu bili su siromašni i bez utjecaja“. Spominjući poređenje Jeanne Merkus s Ivanom Orleanskom, Westova dodaje da je Jeannina sudbina „tužan dokaz što bi se dogodilo Ivani Orleanskoj da nije bila dovoljno sretna da bude spaljena na lomači“.

 

Poskok.info, u slavu i na sjećanje na Jeanne Mercus na dan Hercegovskog ustanka. U nadi da će postojeće generacije političara što prije otići sa scene, i da će doći neke nove, prosvijećene koje će Jeanni Mercus, Mihajlu Ljubibratiću i Don Ivanu Musiću podići zaslužene spomenike širom zemlje Hercegove.