I nađoh se sama
nasuprot gomile,
Pred masom poznatih
I nepoznatih lica…
Činilo mi se;
Sama protiv svijeta cijeloga…
Bijahu od gnjeva strašni,
U osude i prokazivanja obučeni,
Prstima upiraše, i urlicima
Na moje bistvo,k’o vojska
Tirana,bez samilosti krenuše…
Ja stajah pomalo uplašena,
Gledajuć lica znana i neznana,
Koja do jučer jedni drugima
Tamne rake su kopali,
Koji do jučer jedni drugima
Oštrice iza leđa su spremali…
I upitah ohrabrena;
Kako to da danas oni su jedno,
Kad do jučer ni isti zrak
Nad planetom nisu mogli
Dijelit zajedno?
Razjarena lica povikaše;
-Umukni,kriva budi,
za naše licemjerje ne brini!
Mi,jučer onako,danas ovako,
Mi tebi i sudija i porota bit ćemo,
I zato taj osmjeh,tu radost
S lica skini!
I spoznah; osmijeh i plamen u oku
Oružje su tajno moje…
Osmjeh mi lice preplavi,
Krenuh,prođoh kroz gomilu ljutu,
Ostavljajuć ih da bolni od gnjeva,
U praznini svog bistva stoje…
Jelena DM
