Još uvijek mi je pjesma na usnama
Dišem..
Slutim..
Toplinu srca..
Žar u oku..
Pišem..
Pišem pjesmu..
O slobodi.
O ljubavi.
O sreći..
Miris proljeća oko mene
i vjetar mi poruke šalje,
da slova sričem,
da riječi nižem
kao latice ruža .
Ja pišem pjesmu..
Još uvijek mi je pjesma na usnama. .
Dijete Svemira
Enisa Milinovic
MOJA KUĆA
Ja živim i na nebu i na zemlji,
u istom trajanju i na svim mjestima.
Moja kuća beskonačnosti.
Ta kuća u jednom dijelu giba
a u drugom stoji. Ljulja se,
leti i mijenja,
drijema i sanja.
I uvijek je cijela,
ni veća ni manja.
Ne budi moju bol,
Ranjeni to je lav..
Vremena loša su,
Bolestan neće biti zdrav..
Jer ako poludim
Zbog tebe skroz na skroz..
Život sam bacila,
Ti si mi bio zadnji voz..
Pozdrav ,,ZLATNI”
ZAJEDNO…SREĆNI
Utihnula su jutra.
Ni ptica glas se ne čuje.
Poneki list zaluta,
otrgnut sa grane magnolije.
Tromo vreme.
Nikako da se razdani.
Oblaci vise.
I magla se spustila.
Jesen je obukla kaput šarenila.
Sa rukom u ruci,
šetamo praznim ulicama.
Sami smo.
Ali smo dvoje!
I niko nam ne treba!
Sivilo oko nas.
A mi nikad sretniji.
Osmeh sve govori.
Samozatajni…
Pod velom noći su ostali naši dodiri…
I izgovorene reči.
Najiskrenije…
Ti si moje sve!
Volim te!
Jesen šeta.
Prolazi.
Ali nas ne dodiruje!
I kiša rominja.
Ali ne smeta!
Toplina oko srca…
i ljubav,
jača je od svih nepogoda sveta!
Ljiljana Klaric Salov
