Pisati o Julienne Eden BuÅ¡ić samo je naoko lako. Svi koji o njoj piÅ¡u rado posežu za prispodobom o Penelopi kada opisuju njezin i Taikov odnos. MeÄ‘utim, ta je prispodoba, koliko god bila efektna, samo djelomiÄno toÄna.
Naime, Julienne nipoÅ¡to nije samo vjerna žena koja strpljivo Äeka svoga Odiseja da se vrati sa svojih lutanja morima, ona je sa svojim Odisejem najopasniji dio puta plovila i preživjela sve one pogibelji koje je i on preživio, i nesiguran revolucionarni život boraca za nacionalnu ideju, i spektakularnu otmicu, i teÅ¡ki zatvor. Kad su tuÄ‘om voljom na dugo vrijeme bili razdvojeni, ona nije samo vjerno Äekala nego se nastavila boriti za slobodu svoga muža i – Å¡to je možda joÅ¡ vrjednije i veliÄanstvenije – za ideju zbog koje je Zvonko robijao. Stoga se može reći da ona utjelovljuje vrline Penelope s jedne strane i Ivane Orleanske s druge strane.
U osobnom kontaktu Julie je toliko neposredna, topla i jednostavna da svi koji je poznaju i druže se s njom ne osjećaju, da tako kažem, taj pritisak njezine veliÄine i izuzetnosti, a ono Å¡to posebno plijeni kod nje jest potpuni izostanak gorÄine zbog teÅ¡kog životnog puta i bilo kakve taÅ¡tine. Takav je bio i Zvonko, srdaÄan i vedar, jednostavan i dobrohotan kao da nikada nikakvu nevolju ni gorÄinu nije iskusio. I kad vidimo i osjetimo koliki nas beznaÄajni sa svojom neznatnošću gnjave i traže da im priznamo neke samo njima poznate zasluge i žrtve, onda to dvoje ljudi pred nama izrastaju kao bića iz neke druge dimenzije. U kojoj sebiÄnost, taÅ¡tina i sitniÄavost ne postoje.
Zvonke viÅ¡e nema meÄ‘u nama. OtiÅ¡ao je tamo gdje se ”zanavjek grede”, po svom izboru, prije reda. Kao Å¡to je kao djeÄak jednog ljeta pregazio Biokovo samo da vidi Å¡to je iza. Julie je ostala da pozavrÅ¡ava stvari od ovoga svijeta. Neke od njih su ureÄ‘ivanje Zvonkina groba na Mirogoju, izdavanje knjige njegovih sjećanja, osnutak Zaklade Zvonko BuÅ¡ić Taik itd. Tom popisu treba pridodati i otkrivanje spomenika Zvonki BuÅ¡iću 5. rujna u Rovanjskoj. Spomenik je djelo akademskog slikara Maroja Batića, a prikazuje Zvonku na klupi kako sjedi u dijaloÅ¡koj pozi, poluokrenut zamiÅ¡ljenom sugovorniku. Na samoj sveÄanosti otkrivanja spomenika okupio se velik broj Zvonkinih prijatelja i poÅ¡tovatelja. Ni kratkotrajni ali snažni pljusak nije uspio pokvariti prigodnu sveÄanost. Mi koji smo ga bolje poznavali Å¡alili smo se poslije da se na taj naÄin on naÅ¡alio s nama.
>>Zvonko Bušić dobio spomenik u Rovanjskoj
No, koliko god Julie bila samozatajna i posvećena sreÄ‘ivanju Zvonkine ostavÅ¡tine, ne treba zaboraviti Äinjenicu da njezino djelo takoÄ‘er zaslužilo pozornost hrvatske javnosti. Ona je ne samo vjerna Zvonkina partnerica i suborac nego i vrsna autorica triju romana kojima je zadužila hrvatsku književnost. Prva dva romana (Ljubavnici i luÄ‘aci, Tvoja i moja krv) autobiografskesunaravii u njima autorica govori o jednoj velikoj ljubavi i borbi za ideju hrvatske nacionalne države, o zanosu i patnji, od sudbonosnog susreta sa Zvonkom u BeÄu do gorkog tamnovanja, razdvojenosti i iÅ¡Äekivanja. Ovim romanima Julienne Eden BuÅ¡ić je zapravo predÅ¡asnica tzv. autobigrafske proze koja je u hrvatskoj književnosti postala izuzetno popularna tijekom devedesetih i kasnije.
Živa glava je treći roman Julienne Eden BuÅ¡ić. U tom romanu autorica progovara o stradanjima jedne Hrvatice u okupiranom Vukovaru, ali i o Äudnovatoj neuÄinkovitosti suvremenog hrvatskog pravosuÄ‘a u kažnjavanju srpski zloÄina tijekom Domovinskog rata. Iako tematski razliÄit od prva dva romana (Ljubavnici i luÄ‘aci, Tvoja i moja krv), ovaj roman nosi sve ostale prepoznatljive znaÄajke njezina rukopisa. A glavno obilježje njezina književnog rukopisa jest da je to književnost koja izrasta iz stvarnosti, iz života. Iz strasti, životne i stvaralaÄke. Takva, strastvena i beskompromisna, autorica unosi daÅ¡ak ameriÄke svježine u hrvatsku književnost. Pokazujući tako da tzv. stvarnosna proza, kakvom se hoće prikazati suvremena hrvatska proza, može izrastati uistinu iz autentiÄne stvarnosti, a ne samo iz fingirane stvarnosti zagrebaÄkih ili splitskih kafića.
Svojim životom i radom Julienne Eden BuÅ¡ić, rodom Amerikanka a izborom Hrvatica, zadužila je Hrvatsku, no Hrvatska joj se za sada nije odužila na adekvatan naÄin. Njezina imena nema u raznim izborima osobe godine, nema ga kada se dijele književne nagrade ili druÅ¡tvena priznanja. Naprotiv, u takvim prigodama obiÄno se barata imenima nekih besprizornih ljudi koji su veći dio svoga mizernog života uložili u nanoÅ¡enje Å¡tete Hrvatskoj. Ali Å¡to se može, to je trenutna hrvatska stvarnost. Koju ćemo, uvjeren sam, uskoro promijeniti!
>>Julienne Eden Bušić: Kad bi mladež u Hrvatskoj imala strast koju smo imali mi 60-ih godina!
Julienne Eden Bušić je iznimno zadovoljna radom mladog akademskog kipara Maroje Batić koji je izradio Taikov spomenik koji krasi novu rivu u Rovanjskoj.
– Cijelo vrijeme mi nedostaje taj fiziÄki dodir, ne mogu ga zagrliti, ne mogu ga držati za ruku, osjetit tu stvarnu prisutnost, a sada mi je puno lakÅ¡e jer ”sjedi” kraj mene, i mogu sve to… Imam osjećaj da mi se na neki naÄin vratio, jer je kip remek-djelo. Mladi akademski kipar Maroje Batić nikada nije vidio Zvonka uživo, nije ga upoznao, ali nekako ga je shvatio u duÅ¡i, a rezultat tog shvaćanja je veliÄanstveni nam Zvonkov “povratak”. Poza je jedna od Zvonkovih najÄešćih poza, kako sjedi i razgovara s ljudima. Intimni je to kip, na razini ljudi, nije visoko u zraku, nedostupan Äovjeku, nego na razini zemlje, prolaznika, Å¡etaÄa, kao da Zvonko pozove sve da doÄ‘u s njim raspravljati, sjediti, Äavrljati… A on je uistinu bio takav, uvijek otvoren prema ljudima, dostupan. Jednostavno sam oduÅ¡evljena, dobila sam utjehu koja mi je falila – povjerila se Juli
Slijede nove aktivnosti – sa Zakladom Zvonko BuÅ¡ić Taik.
-Sada ćemo polako arhivirati Zvonkove spise da bi istraživaÄima bili dostupni, istodobno prevodim Zvonkove memoare, Zdravo oko – Sjecanja, na engleski i nadam se da ćemo ih moći do kraja godine objaviti u Americi. Å to se tiÄe rada na humanitarnom planu, planiramo nastaviti po cijeloj Hrvatskoj naÅ¡e glazbeno-terapijske radionice, koje vodi profesorica glazbe Eve Kirchmayer Bilić. Jer glazba je lijek koji ponekada djeluje bolje od tableta. I puno je zdravija! O svemu se tomu, kao i dosada, može se viÅ¡e vidjeti na naÅ¡oj Facebook stranici: Zaklada Zvonko Busic Taik Zaklada Zvonko Busic Taik – zakljuÄila je Julie.
Damir Pešorda bpz.ba