Kad bi bila suša, i kad bi se sve skovrljilo pod ljetnim suncem, moja baba je kukala i plakala. A moj djed bi govorio: „Bit će dobro!“ I kad je mali brat umirao, i baba i mater su plakale, i kad su oca odveli i nikad se nije vratio; pa i kad je on obolio, djed je uvijek govorio isto: „Bit će dobro!“ To me je jako umirivalo i silno sam volio te djedove riječi, nekako sporo i potiho preko brka prevaljene. Uvijek su se duboko usađivale u svako srce i donosile neki mir. Imam osjećaj da to i nije često govorio, nego, uvijek prije nego što bi to rekao, činilo se da već satima nije ni riječi progovorio, a onda bi se ta tiha riječ, kao s neba, spustila na ovaj svijet i donijela mir. Djeda sam zbog toga jako volio. Mater mi je pričala da je isto tako govorio i kad je stric nesta, i kad su pratre pobili na Širokom i Crkvu skoro srušili, i cilo selo plakalo. Moj did se i tada usudio, nekim monaški tihim glasom ispod brkova prorokovati: „Ne bojte se čeljadi, bit će sve dobro!“, i pričala mi je kako je to čudesno umirilo svit baš k’o neka Božja rič. O tome se pričalo dugo. Kad god danas krenu neke pogibelji, ja poželim svijetu dovesti svoga djeda, da im on kaže ono svoje… Znam ja kako se to izgovara, ali, nije to dovoljno. Čini mi se da je jako potreban neki sveti djed koji vjerom i nadom onako kao on zna skinuti živu riječ nade s neba, i opet blaženo reći ono svoje „Bit će sve dobro!“. To se ne da odglumiti… Probao sam, ali ne ide to. No, nekoliko puta sam uspio uzvjerovati da je Bog tu negdje… I da mora i da će zbilja biti dobro. Znate, moram vam ovo reći: tada nisam bio velik i hrabar, nego samo ponizan i baš malen s Bogom. U tom sam času, Božjom ljubavlju koja me nadilazi, volio taj svijet. I otkrio sam tajnu pa shvatio kako je to moj djed znao i mogao govoriti da će sve biti dobro: on je samo u tom času svemu unatoč nastavio vjerovati u Božju ljubav; gledati u nju, pa vidjeti kako Bog neće i ne može ostaviti svojih, pa bi pun ganuća, zapravo, u tim riječima zapravo ispovjedio svoje vjerovanje u Boga i ljubav njegovu. To je bio moj djed. Ali ne znate vi moga djeda: kako je taj samo znao koriti kad bi baba kasnila s ručkom težacima, ili kad bi žito obilno rodilo pa se nemarno prosipalo, ili kad bi se brat i ja potukli, ili kad se Boga nije molilo. „Ništa ovo ne valja, sve će đavlu otić’!“ – žestio bi se moj djed smrknut k’o da mu nešto srce probada. Svi smo u tom času htjeli smijeniti djeda. Da se moglo. Ali, nije. Jednom, kad sam narasta, rekao mi je: „Sinko, uvik je dobro kad je čovik dobar i ne griši. Zapanti! Šta god bude, ako čovik ne griši, dobro je sve, i bit će sve dobro. Ali, kad čovik griši, pustijo se i ne briga se o drugomu ili sebi i viri, zapanti – tada ništa nevalja. Pa ti tada viči, opominji, kori…
I ne boj se. Bit će sve dobro.
pater Ike Mandurić
