Kada ćemo doÄekati da se na iskljuÄivo vjerskim dogaÄ‘ajima govori duhovnim, a ne politiÄkim rjeÄnikom? Redatelji SviliÄić i Å erbedžija jadikuju da će umrijeti od gladi. ÄŒitajte o nekim radostima i sramotama Bosne i Hercegovine.
Vjerski službenici zbrajaju žrtve
Kršćani su vjernici koji slijede svoju glavu Isusa Krista. To je osnova koja niÄim ne bi smjela biti zasjenjena. To Å¡to su kršćani razjedinjeni i omeÄ‘eni svojim torovima, nikada ne smije biti isprika za nekršćansko postupanje i nekršćansku retoriku. No, to je naÄelo mnogima nepoznato. Tako smo svjedoci kako se prenaglaÅ¡avanjem nacionalnoga elementa gubi duhovna dimenzija. Ono vjersko tada postaje poligon za nacionalno. Kao da se tada zaboravilo kako nam Sveto pismo poruÄuje da nema viÅ¡e Židov, Grk, rob i slobodnjak, nego da smo jedno u Kristu. Stoga, mislim da je neumjesno i neprimjereno, nekršćanski i daleko od Isusova Duha, na misi pozdravljati samo pripadnike jedne nacije.
______piše: fra Mario Knezović l fratar.net (bpz.ba)
Nedavno mi jedan vjernik, po nacionalnosti MaÄ‘ar, piÅ¡e kako se osjećao pogaženo i jadno jer je tijekom misnoga slavlja taj svećenik u Hrvatskoj nekoliko puta s oltara uz ono braćo i sestre izgovarao dragi Hrvati. Tomu nije mjesto na oltaru jer katoliÄanstvo je univerzalno i u tome se može ponositi u odnosu na Pravoslavne crkve koje su autokefalne ili nacionalne. Gotovo svakodnevno se možemo Äuditi i sablažnjavati izjavama visokopozicioniranih paroha, episkopa u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji su, u mnogo sluÄajeva, postali glasnogovornici srpstva, a ne Isusa Krista. Tako je, Å¡to joÅ¡ viÅ¡e Äudi, patrijarh Irinej izjavio „zla su Äinili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri“. Zar je utjeha to Å¡to se malo manje ubijalo? Patrijarh Irinej je vjerojatno na putu do Krke proÅ¡ao dijelom Bosne i Hercegovine koji se naziva Republika Srpska i svuda uokolo je mogao vidjeti spaljena i zarasla sela i viÅ¡e od dvjesto tisuća protjeranih katolika. Nije ih trebao zbrajati niti usporeÄ‘ivati s tim koliko je Srba stradalo, nego je mogao moliti za kršćanske žrtve i jednih i drugih. Živjeti opijenošću ideoloÅ¡kih okvira i sam sebe uvjeravati da su Srbi iz Krajine pobijeni je laž. Ljudima Posavine i Banja Luke nitko niÅ¡ta nije nudio da bi ostali. Srbima u Krajini je nuÄ‘eno i da ostanu, a nuÄ‘ena im je i autonomija. Krivce za srpsku tragediju, osim u hrvatskim snagama, patrijarh Irinej mora pronaći u vlastitim redovima onih koji su huÅ¡kali na rat i zapoÄinjali ga. Stoga je, kako s katoliÄke, tako i s pravoslavne strane svako relativiziranje zloÄina i prebrajanje žrtvi zabijanje noža u leÄ‘a kršćanskim vrjednotama, nadasve ljubavi i praÅ¡tanju. Isus Krist, kao pripadnik židovskoga naroda, nije doÅ¡ao samo njih spaÅ¡avati nego svako stvorenje pod nebom. Vjerski službenici moraju služiti Kristu i narodu, a prestati biti službenici bilo koje politiÄke opcije ili nacije. Retorika nekih vjerskih službenika Pravoslavne crkve zasigurno je iznjedrila i vjerouÄitelja iz Zrenjanina Ninoslava Manojlovića koji je pozivao da se ubije hrvatskoga zatoÄenika Salopeka. Kada ćemo doÄekati dan da se na katoliÄkim i pravoslavnim proslavama prestane govoriti politiÄkim, a poÄne govoriti iskljuÄivo duhovnim rjeÄnikom?
SviliÄić i Å erbedžija gladuju
Prvotna zadaća glumaca je gluma. Glumiti neki drugi lik i uprizoriti neÄiju tuÄ‘u zbilju. No, opasno postaje kada glumci poÄnu istinski „glumiti“. Primjerice poÄnu glumiti face koje su nezamjenjive i bez kojih bi druÅ¡tvo doživjelo slom. U svakodnevici znamo reći ljudima koji poÄnu neÅ¡to izigravati, na Äudan se naÄin ponaÅ¡ati da „ne glume“. Na hrvatskoj i bosanskohercegovaÄkoj sceni imamo nekoliko sjajnih glumica i glumaca. Ali imamo i onih koji neumorno „glume“ uvrijeÄ‘enost, zaboravljenost od druÅ¡tva, pate od nedostatka slave. Ipak, glavni prigovor glumaca je uvijek taj da im se daje vrlo malo novaca za njihova ostvarenja. A onda ta njihova ostvarenja u kinima, na slobodnome tržiÅ¡tu, pogleda uža rodbina i nekolicina istinskih filmofila i niÅ¡ta viÅ¡e. Tako je ovoga ljeta jauke upućivao Ognjen SviliÄić. Do sada smo mislili da se samo vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini trudi da nam ljudi iseljavaju u tuÄ‘inu, ali sada su dobili glasnogovornika u osobi Ognjena SviliÄića. On je, valjda praznoga želudca, da ne kažem pameti, rekao da bi radije u Berlinu gladovao, nego u Hrvatskoj uživao. Njegovim mukama se pridružio, inaÄe, za mene sjajni glumac, Rade Å erbedžija. I njemu je postalo muÄno živjeti u Hrvatskoj jer mu državni proraÄun ne puni dovoljno jasle iz kojih bi nahranio svoje istomiÅ¡ljenike. NiÅ¡ta nisam Äuo o tome je li Å erbedžiji muÄno ljetovanje na ekskluzivnim Brijunima, koji su možda za njega i dalje Brioni? Nevjerojatna je ta redateljsko-glumaÄka družina u kojoj se naviknulo živjeti od ekrana, pozornice, taÅ¡te slave i proraÄunskoga novca. I onda kada hrvatsko glumiÅ¡te ili filmska industrija naÄine koji gledljiv film, tematika je uvijek prilagoÄ‘ena mentalitetima BoÅ¡ka Buhe i Nikoletine Bursaća, te eventualno Olivera Frljića. Filmovi o zabranjenim ljubavima izmeÄ‘u Hrvata i Srpkinje, o meÄ‘unacionalnim sukobima, pomirbama i tome sliÄno. I da se ne bismo varali, ti redatelji ne snimaju takve filmove iskljuÄivo iz svojih uvjerenja, nego zato Å¡to za takve filmove mogu pronaći inozemne donacije i to mogu dobro unovÄiti. Na bratstvu u jedinstvu i danas mnogi dobro žive. Zato ne vidim naÄina kako bi to Ognjen mogao gladovati u Berlinu, jer bi mu ta braća i sestre sigurno, barem silom, gurali zalogaj u usta.
Radost i sramota BiH
Kadetska reprezentacija bosanskohercegovaÄkih koÅ¡arkaÅ¡a, mladići uzrasta do Å¡esnaest godina, postali su europski prvaci. Radost je nastala svuda oko nas. DoÄek u Sarajevu i drugim gradovima bio je veliÄanstven. Mladi heroji su postali nada slomljenoga puka. Pokazali su mladi iz BiH kako mogu Äuda kada nisu umoreni od druÅ¡tvenih podjela i zakulisnih igara. Nekoliko dana prije osvajanja medalje zaprijetili su im izbacivanjem s prvenstva i iz hotela. Za djeÄake iz BiH nije bilo plaćeno sudjelovanje. Sramota! Ljeto je pa valjda ovi na politiÄkome vrhu nisu mogli uplatiti jer su se nalazili dalje od BiH u svojim luksuznim vilama i hotelima. Koga briga za nekakvu „diÄurliju“ koji probacuju loptu kroz Å¡uplji obruÄ. Dobro je napisan naslov u jednim dnevnim novinama: „Ne možete vi nas koÅ¡arkaÅ¡i toliko obradovati, koliko nas politiÄari mogu razoÄarati.“ Å to nam poruÄuje ova priÄa o naÅ¡im mladićima. Prvo da smo talentirani. Drugo da imamo prkosa i odluÄnosti. Treće da možemo mnogo dok nas odrasli ne pokvare, sprate u svoj tor i ne uvuku u svoju priÄu. I posljednje, nauÄili smo, možda je to i najvažniji pouÄak, da uspijevamo kada su prsti politike daleko od nas. Hvala Bogu da ovim mladićima nisu pomogli jer bi, najvjerojatnije, umjesto medalje oko vrata nosili omÄu. A sve je „zaÄinio“ svojom izjavom Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko koji je kazao da je izbornik Josip Pandža viÅ¡e od njega uÄinio za BiH. Kao da je teÅ¡ko nadmaÅ¡iti Valentinove uspjehe, osobito one matematiÄke, u kojima zbraja da je 5 jedna trećina od 17.