Proteklih smo dana bili u prigodi prisjetiti se povijesnog govora tadašnjeg mostarsko-duvanjskog biskupa dr. Ratka Perića na 2. zasjedanju Hrvatskoga narodnog sabora na kojem je proglašena Hrvatska samouprava u BiH. Taj potez, premda iz niza (kako subjektivnih, tako i objektivnih) razloga u konačnici nije uspio, predstavljao je pokušaj da se političkim sredstvima potakne rješavanje hrvatskoga pitanja u BiH, te izbori ravnopravan položaj za hrvatski narod u post-Daytonskoj državi/provizoriju. To pitanje i danas, 20 godina kasnije stoji otvoreno i traži utemeljen politički odgovor.
Piše: Istraživački tim Hrvatskog Medijskog Servisa
Politički i ekonomski udar
Reakcija međunarodnih protektora na odluke legalnih i legitimnih političkih predstavnika hrvatskoga naroda u BiH bila je (ne)očekivano brutalna: smijenjen je niz hrvatskih dužnosnika, s predsjednikom HDZ-a BiH i hrvatskim članom državnoga Predsjedništva Antom Jelavićem na čelu, započinju politički motivirani sudski procesi od kojih mnogi ni dan danas nisu dočekali pravorijek, a kao posljedica odluke o samoraspuštanju te iskazanog neposluha nametnutim vlastima, vojnici i časnici HVO-a – hrvatske komponente Vojske FBiH masovno ostaju na ulici… Kao kulminacija, poslije tih političkih udara, uslijedilo je nasilno zatvaranje Hercegovačke banke, tada druge po snazi u državi, a većinski hrvatski krajevi u BiH time doživljavaju snažan ekonomski udarac od kojih se ni dan-danas nisu oporavili. Sve to dogodilo se uz prešutni politički blagoslov nove „demokratske“ vlasti u Republici Hrvatskoj s premijerom Račanom na čelu dok je predsjednik Mesić otišao i korak dalje otvoreno huškajući i diskreditirajući vodstvo Hrvata u BiH. Svojom šutnjom tadašnja se hrvatska vlast nažalost protvorila u aktivnog rušitelja konstitutivnosti i subjektiviteta vlastitoga naroda u BiH.
Aktivnosti tako osiljenih međunarodnih protektora nisu se međutim ograničile samo na sankcioniranje civilnih i vojnih dužnosnika bosanskohercegovačkih Hrvata, presijecanje financijskih tijekova te posljednično tomu ekonomsku pasivizaciju općina i županija s hrvatskom većinom.
Biskup Perić – trn u oku međunarodnih protektora
Onodobni visoki predstavnik međunarodne zajednice, Austrijanac Wolfgang Petritsch te ostali zapadni diplomati, a prije svih američki i britanski veleposlanik, te njihovi kadrovi u drugim međunarodnim organizacijama, poput UN-a, i OSCE-a bili su iznimno revnosni u pokušaju minimiziranja utjecaja pojedinih crkvenih velikodostojnika na društvene procese u BiH znajući da Katolička crkva tradicionalno ima značajan rejting u hrvatskom narodu. Uz redovite i medijski koordinirane istupe protiv političkog rukovodstva Hrvata u BiH te optužbi za ekstremizam i kriminal ogromnih razmjera na njihovoj je „crnoj listi“ posebno mjesto zaslužio biskup Perić kojeg je prema navodima iz izvješća organizacije BHHRG (Britanska helsinška skupina za ljudska prava) moćni šef OHR-a čak pokušao smijeniti. Tako Petritsch, referirajući se na njegov spomenuti govor na Saboru u intervjuu zagrebačkom Večernjem listu od 7. ožujka 2001. izražava duboko razočaranje ponašanjem dijela Crkve, a posebno govorom mostarskog biskupa Ratka Perića.. Još žešći bio je visoki predstavnik u intervjuu zagrebačkom Globusu od 9. ožujka 2001: “Zapanjen sam i šokiran govorom biskupa Ratka Perića i ne mogu čak ni početi opisivati njegovu ogromnu mržnju i njegovu podršku osumnjičenim ratnim zločincima koju je izrazio u svom govoru” a njegov glasnogovornik, bivši novinar Guardiana, Christopher Bird u pismu upućenom britanskom magazinu The Spectator opravdava Petritcheve napade na biskupa riječima: “Biskup Perić je više političar nego svećenik”. Autoritativni režimi su tijekom povijesti uvijek nailazili na “turbulentne svećenike”, nepodobne za svjetovnu vlast, i često su ih pokušavali maknuti. OHR se u ovom smislu ne razlikuje mnogo od takvih režima. To nije jedini primjer u kojem su visoki predstavnik i njegovi dužnosnici koristili neprikladnu retoriku. HDZ-ovi političari, koje je smijenio OHR, su u medijima i javnosti često opisivani kao “kriminalci” i “ekstremisti”navodi se u (za ono vrijeme iznenađujuće objektivnom) izvješću Britanske helsinške grupe.
S obzirom da visoki predstavnik, iako evidentno opijen svojim diktatorskim ovlastima, ipak nije imao ni mandat ni mogućnosti smjenjiviti crkvene velikodostojnike trebalo je organizirati dobro koordiniranu diplomatsku akciju koja se, za razliku od medijske harange protiv biskupa, odvijala potiho a meta za odstrel bila je ista: Ratko Peric, bishop of Mostar-Duvno.
Diplomatska akcija s ciljem smjene biskupa?
Glavnu ulogu u izvedbi ove delikatne operacije preuzeli su američki diplomati pri Svetoj Stolici uz obilatu pomoć osoblja svojih veleposlanstava u Sarajevu i Zagrebu, a da ta akcija nije tek plod mašte pojedinih izvjestitelja zorno svjedoči javno dostupna dokumentacija u bazi podataka WikiLeaksa.
Tako je već 9. ožujka 2001., samo šest dana nakon famoznog biskupova govora, u Vatikanu održan sastanak zamjenika američkog veleposlanika pri Svetoj Stolici Georgea Frowicka (inače sina iskusnog američkog diplomata i veleposlanika OSCE-a u BiH Roberta Frowicka 1995. – 1999.) s američkim klerikom msgr. Josephom Marinom (postao nadbiskup 2008., danas predsjednik Papinske crkvene akademije, diplomatske škole Sv. Stolice) u to vrijeme službenikom u Državnom tajništvu Sv. Stolice zaduženom za područje jugoistoka Europe. Marino informira Frowicka da ga je 5. ožujka po pitanju biskupa Perića već kontaktirao general Jacques Paul Klein (tada na dužnosti posebnog predstavnika i koordinatora UN-a za operacije u Bosni i Hercegovini i zamjenik visokog predstavnika) a 8. ožujka je na istu temu primio poziv i od francuskog veleposlanika Alaina Dejammeta. Marino je upoznao sugovornika da je već pripremio informaciju za nadbiskupa Jeana-Louisa Taurana, tajnika Sv. Stolice za odnose s državama (od 2003. kardinal, kamerlego i kardinal protođakon koji je proglasio „Habemus Papam!“ nakon posljednje konklave 2013., umro 2018.) koji je bio u povratku iz službenog posjeta Iranu. Marino nadalje izražava određene rezerve prema stavovima biskupa Perića ali potom diplomatski razvodnjava priču, ističe da su Hrvati već mjesecima unaprijed upozoravali da su njihovi legitimni interesi ignorirani od međunarodne zajednice i objašnjava ograničenja Sv. Stolice prema djelovanju biskupâ koji općenito imaju veliku autonomiju. Za četiri dana, 13. ožujka 2001. Frowick se ponovno sastaje s Marinom koji ga informira da su do Sv. Stolice s više strana došle slične poruke te ga uvjerava da će sa svoje strane učiniti sve kako bi se promijenilo ponašanje hercegovačkog klera kao i da potpora Sv. Stolice demokratskoj i multietničkoj BiH ostaje nepromijenjena, ali diplomatski izbjegava Frowickove pritiske za javnim očitovanjem Svete Stolice po ovom pitanju navodeći pri tom primjer nadbiskupa Manile kardinala Jaime Sina koji je u više navrata bio umiješan u političke prevrate na Filipinima ali nije sankcioniran iako Vatikan nikada nije blagonaklono gledao na njegove političke aktivnosti. Objasnio je kako je oko ovog pitanja angažiran nuncij (nadbiskup Giuseppe Leanza, nuncij u BiH, 1999. – 2003.) koji je već razgovarao s kardinalom Puljićem, a uskoro će isto učiniti s biskupom Perićem. Uz to, kroz većinu ovih izvješća provlači se i otvoreno kritički stav međunarodnih administracija prema ulozi franjevaca u BiH, alibez dubljeg razumijevanja unutarnjih crkvenih odnosa. O tome ćemo nešto više reći u drugom dijelu ove analize. Posebno je zanimljiv zaključni komentar u izvješću u kojem se navodi da katolička crkva u Hrvatskoj i BiH žestoko podupire papu Ivana Pavla II. te nije za očekivati da će službeni Vatikan javno kritizirati biskupa kojeg je on imenovao. Stoga američki diplomati odlučuju djelovati suptilnije: pokušavaju razviti priču o međureligijskom dijalogu u suradnji sa Zajednicom Sv. Egidija te tim putem, kako doslovno navode „izvući Perića iz nacionalno-političkog divljaštva“.
Ovo izvješće pod nazivom „Sveta Stolica traži razumijevanje za upravljanje mostarskog biskupa“, upućeno Državnom tajništvu u Washington, sastavio je 13. ožujka 2001. otpravnik poslova američkog veleposlanstva pri Svetoj Stolici Joseph Merante, a informacija je također proslijeđena veleposlanstvnima u Zagrebu i Sarajevu.
„Međureligijski dijalog“ kao instrument međunarodne politike
Čitajući izvješće pod nazivom „Sv. Egidio konferencija o Bosni“ doznajemo da su 4. svibnja 2001. Frowick i Merante održali sastanak s osnivačem i direktorom laičke katoličke organizacije Zajednice Sv. Egidija Andreom Riccardijem te razgovarali na temu ubrzavanja međureligijskog dijaloga u Bosni, a kao ključni sugovornik na ovu temu navodi se kardinal Vinko Puljić, koji je za razliku od Perića okarakteriziran kao umjeren. U tu svrhu planira se organizacija međunarodne konferencije a o tome će s kardinalom razgovarati msgr. Vincenzo Paglia, biskup Terni – Narni – Amelie u Umbriji (od 2012. nadbiskup, danas predsjednik Papinske akademije za život) jedan od osnivača Zajednice Sv. Egidija 1968. Spomenimo uzgred da se biskup Paglia „proslavio“ kad je 2007. godine angažirao argentinskog umjetnika otvoreno homoseksualnih sklonosti Ricarda Cinallija da naslika homoerotsku fresku u njegovoj katedralnoj crkvi.
Na temu potpore međureligijskom dijalogu američki su diplomati razgovarali i s britanskim veleposlanikom pri sv. Stolici Markom Pellewom, a u osiguranje financijskih sredstava za predstojeću, njima očito vrlo važnu konferenciju, uključili su i švedsku i austrijsku ambasadu. Istaknimo ovdje da je Međureligijsko vijeće BiH 1997. osnovano uz snažnu potporu pojedinih američkih organizacija (WCRP – Svjetska konferencija za religiju i mir uz pomoć US Institute of Peace) i određenih diplomata poput američke veleposlanice u Beču, protestantske teologinje Swanee Hunt. Javnosti je manje-više poznata činjenica da je biskup Perić otpočetka bio izrazito skeptičan prema toj nevladinoj organizaciji pa tako 22. prosinca 2003. svojoj subraći biskupima bez uvijanja poručuje:“… već osam godina dokazujemo međunarodnim nametljivcima, koji nas salijeću i napastuju sa svih strana, da nas ne trebaju voditi za ruku na ekumenske sastanke, da nam ne trebaju namještati stolice za međureligijski dijalog, da nas ne trebaju slikati kako nas oni postave za poziranje, jer nismo toliko ni imbecilni ni infantilni da nam oni upriličuju falš-poze, ekumenske farse, foto-večere i reprezentativna novogodišnja primanja! Dosta su nas nemilosrdno raskasapili po sredini hrvatskoga i katoličkoga bića u cijeloj BiH, ne trebaju nam još i njihove prividne kozmetičke međureligijske operacije!“ Budući da aktivnosti tako projektiranoga Međureligijskog vijeća nisu prestale on se ponovno obraća biskupima BK BiH te u pismu od 11. srpnja 2007. zaključuje: „Ovakvo Međureligijsko vijeće nedopustiva je i gotovo “sinkretistička” forma ili omča, s pomoću koje civilne vlasti nastoje imati punu kontrolu nad svim članovima i predstavnicima četiriju religija u ovoj zemlji. Stoga, izričito se ograđujem i distanciram od bilo kakve djelatnosti, predstavništva, sudioništva i potpisa bilo kojega katoličkog člana i odričem se svih “usluga” koje mi to nejasno i dubiozno Međureligijsko vijeće može ponuditi.“ Cjelovit stav biskupa Perića po ovom pitanju javno je dostupan u Službenom vjesniku biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske. Kako je vidljivo iz ovih njegovih očitovanja američki se diplomati i nisu pretjerano iskazali u namjeravanom „preodgoju“ svojeglavog biskupa.
U kojoj je mjeri biskup Perić bio svjestan ovih diplomatskih zakulisnih igara u koje je uvučen, teško je pretpostaviti, no imajući u vidu njegovu višegodišnju službu u Rimu (1979.- 1992., rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima, profesura na Gregoriani)te mnoga poznanstva koja je tijekom toga vremena stekao u Rimskoj kuriji, vjerojatno je na određenoj razini imao relevantne informacije o pokušajima njegove difamacije u Vatikanu.
Cijelo to vrijeme on piše niz pisama međunarodnim predstavnicima u BiH, argumentirano zastupa svoje stavove te odgovara na medijske napade kojima je izložen. Dio te korespodencije objavljen je u biskupovoj knjizi Kroz mnoge nam je nevolje (Crkva na kamenu, Mostar, 2004. i II. izdanje 2006.). Tako Petritschu, na njegovu „šokiranost“ već 9. ožujka 2001. odgovara: „…Ali sam i ja šokiran silinom političke nepravde, koja izlazi iz okrilja međunarodne zajednice, kojoj ste Vi najviši predstavnik u ovoj zemlji. Jedna od najvećih političkih nepravdi, koju odbijam, od koje se ograđujem, koju osuđujem, protiv koje prosvjedujem, koju s gnušanjem spominjem jest nepravda nad hrvatskim narodom (kojemu sam samo jedan član), a prema kojem se ta međunarodna zajednica, koju Vi predstavljate, odnosi juridički ubojito. Vratite hrvatskom narodu dostojanstvo demokratske političke volje, koja mu je oteta nepravednim političkim zakonima stvaranima u okrilju međunarodne zajednice, bez pristanka hrvatskoga naroda! Poštujte hrvatski narod u njegovoj demokratskoj političkoj volji, pa makar on ne želio toliko dobra sebi, koliko mu ga Vi želite!…“
A da je u Sjedinjenim Državama, unatoč nastojanjima njihovih diplomata za diskreditacijom biskupa Perića, bilo i drukčijih mišljenja svjedoči potez uglednog američkog kongresnika, člana Republikanske stranke i prominentnog katoličkog političara Henrya J. Hydea koji je u svojstvu predsjedatelja kongresnog Odbora za međunarodne odnose 25. srpnja 2001. organizirao saslušanje o prilikama u BiH. Uz dr. Ejupa Ganića, bivšeg člana Predsjedništva (S)RBiH iz reda „Ostalih“ te potom bošnjačkog predsjednika/potpredsjednika Federacije BiH, svoja su svjedočanstva pred kongresnim odborom iznijeli i kardinal Puljić te biskup Perić. Njih su dvojica tom prigodom imali u Washingtonu i niz drugih susreta s američkim civilnim dužnosnicim i crkvenim velikodostojnicima. Cjelovito izlaganje biskupa Perića u američkom kongresu na ovom linku. (Nastavlja se) /HMS/
