Karamarko je napustio HDZ bez ijednog političkog poraza, ostvario je pet izbornih pobjeda u nizu i uspio je prvi puta nakon predsjednika Tuđmana dovesti na Pantovčak kandidatkinja HDZ-a. Zato još uvijek razmišlja o kandidaturu za predsjednika HDZ-a. Odluka se očekivala danas, no bijeli dim nismo vidjeli.
Politička godina 2020. počela je vrlo burno porazom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović od kandidata SDP-a i ujedinjene ljevice Zorana Milanovića i realno je očekivati da će se ta izgubljena politička utakmica kao uteg preliti u krilo Andreja Plenkovića aktualnog šefa HDZ-a.
Nastavak političke bure je pred nama, a prvorazredna su tema unutarstranački izbori u HDZ-u i u tom kontekstu već su objavljene kandidature o kojima se vode žestoke rasprave, ali ima i onih nepotvrđenih kandidatura koje su uglavnom špekulativnog karaktera.
Činjenica je da će svi kandidati koji su se javili glasno ili tiho, službeno to postati tek nakon što prikupe dovoljan broj potpisa potpore što je određeno statutom HDZ-a i obznanjenim pravilima.
Bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko je ponovo u centru pažnje kao predmet spinova, insinuacija, fake news, a mainstream mediji histerično nagađaju o njegovim namjerama iščitavajući poruke iz prvog intervjua kojega je prije više od godine dana dao upravo meni.
Svi se referiraju na njegovo ozbiljno razmišljanje o možebitnoj kandidaturi za predsjednika stranke u Kninu i Vukovaru pokušavajući ga dovesti pred kamere na prvi randevu s novinarima.
Sve Karamarkove objave koje u sebi sadrže uvijek istu nit, a to je konfrontacija s politikama Andreja Plenkovića i ovog vodstva HDZ-a u pravilu su izazvale burne reakcije u javnosti što je zapravo dokaz da Karamarko nije „mrtav političar“, da nije „hodajući politički mrtvac“, kako su ga znakovito svojevremeno oslikali Vladimir Šeks i Stjepan Mesić.
Rušenje Tomislava Karamarka uz pomoć ova dva doajena hrvatskih politika kojemu smo svojevremeno svjedočili, zapravo je najbolja preporuka Tomislavu Karamarku i daje mu posebnu političku težinu, a još i više simpatije kod njegovih pristaša koji ne prihvaćaju političke instalacije ova dva gospodara života i smrti u hrvatskom političkom diskursu.
Konačna autonomna odluka Tomislava Karamarka hoće li i li neće ići u novu političku bitku ovisi o složenoj analizi koja se zasigurno ovog trenutka operativno provodi u konzultacijama sa izbornom bazom i njegovim timom koji za sada uopće nije do kraja definiran. Sve „provjerene“ vijesti o imenima i prezimenima ljudi iz njegovog tima zapravo su neprovjerene insinuacije kojima se želi obezvrijediti samog Karamarka.
Postavlja se pitanje može li Tomislav Karamarko pobijediti u ovoj surovoj utakmici koja mu slijedi i što bi za njega značio eventualni poraz u srazu s Plenkovićevim ili Kovačevim timom? S analitičkog stajališta zapravo je ključno pitanje što Tomislav Karamarko poziciono uopće može izgubiti sa svojom eventualnom kandidaturom i možebitnim porazom?
Činjenica je da Tomislav Karamarko svojom kandidaturom ne može izgubiti baš ništa, jer on ne brani ni status ni poziciju unutar HDZ-a i to ga zapravo čini najvjerodostojnijim potencijalnim kandidatom da svoje pobjedničke politike s kojima je digao HDZ iz Sanaderovog i Kosoričinog zgarišta, programski suprotstavi politikama Andreja Plenkovića na temelju snažnih argumenata koji mu svakako idu u prilog.
Karamarko je napustio HDZ bez ijednog političkog poraza, ostvario je pet izbornih pobjeda u nizu i uspio je prvi puta nakon predsjednika Tuđmana dovesti na Pantovčak predsjednicu koja je bila kandidatkinja njegovog HDZ-a. Andrej Plenković je preuzeo pobjednički HDZ, dobio je konsolidiranu stranku, zahvaljujući upravo Tomislavu Karamarku koji je odstupio na fer način kakav do sada nije viđen u političkoj praksi u Hrvatskoj.
Bez obzira što je znao da je afera „konzultantica“ namještena afera za što danas imamo evidentne dokaze u pravorijeku Ustavnog suda Republike Hrvatske, svojim odstupanjem je rasteretio HDZ i omogućio Andreju Plenkoviću nastaviti pobjednički niz relativnom pobjedom na zadnjim parlamentarnim izborima i to s Karamarkovim ljudima na izbornim listama. Politički porazi Andreja Plenkovića koje ovdje ne treba posebno eksplicirati doveli su do tektonskih poremećaja u HDZ-ovom biračkom tijelu čemu svakodnevno svjedočimo.
Tomislav Karamarko zasigurno nije odgovoran za HDZ-ove političke poraze, nije odgovoran za gubitak Pantovčaka, jer jednostavno nije bio u poziciji da za bilo što politički odgovara. Zbog toga, ukoliko se odluči za kandidaturu može biti najvjerodostojniji kandidat, jer u slobodnom padu HDZ-a nije sudjelovao.
Svi oni drugi kandidati koji se sada pomoću unutarstranačkih izbora žele repozicionirati unutar stranke sudjelovali su na ovaj ili onaj način zajedno s vodstvom stranke u novom posrnuću HDZ-a i političkom rastu SDP-a.
U tom kontekstu osobito je iznenađenje Davor Ivo Stier koji je reterirao u korist Mire Kovača, a prvi je znakovito istaknuo svoju kandidaturu na izvještajnom saboru HDZ-a sintagmom „ja sam spreman, jeste li vi spremni“? Postavlja se opravdano pitanje želi li Miro Kovač do kraja zaratiti s politikama Andreja Plenkovića ili je njegov tim zapravo smokvin list za unutarstranačku demokraciju?
Tomislav Karamarko se danas može čiste savjesti kandidirati za mjesto predsjednika HDZ-a, jer su rušenjem afere „konzultantica“ prestali postojati svi formalni razlozi zbog kojih je odstupio s političkih dužnosti kao častan čovjek. Na veliku žalost i štetu Hrvatske dokazano je da je Karamarko imao potpuno pravo glede arbitraža s MOLOM, a upravo je zbog toga pretrpio brutalne napade MOST-a koji su mu spočitavali da je rusofil ili mađaron.
Danas Hrvatska iz državnog proračuna skupo plaća te izgubljene arbitražne postupke za koje je gorljivo lobirao MOST rušeći vladu Tihomira Oreškovića i Tomislava Karamarka. Tko je danas rusofil nakon što su ruske banke preuzele Agrokor?
Osim toga Karamarkove ruke su čiste glede korupcije i nikada protiv njega nije donesen ni jedan optužni prijedlog u tom kontekstu, dok danas svjedočimo pravom pomoru aktualnih ministara zbog sumnje na korupciju ili zbog percepcije koja je u tom smislu stvorena u javnom prostoru.
Karamarkova dilema „ići ili ne ići pitanje je sad“ nikako se ne može dovesti u svezu sa sudbinskim pitanjem „biti ili ne biti“? Njegova još uvijek moguća kandidatura pa i mogući gubitak na unutarstranačkim izborima ne mora nužno značiti njegov politički kraj.
Naprotiv, njegova moguća kandidatura značila bi potvrdu njegove vjerodostojnosti koja se zrcali u svim njegovim javnim istupima u zadnje dvije godine, jer on u ovu utakmicu ne zalaže svoje ime i prezime već promovira suverenističko-konzervativne politike nasuprot Plenkovićevim globalističkim politikama, a takvim je politikama svojevremeno dokazao da imaju pobjednički karakter.
Kazimir Mikašek-Kazo
