VRATIT ĆU SE MAJKO TEBI
Kaznio me ovaj život,
potjerao s kućnog praga,
a u kući ostade mi,
usamljena majka draga.
Mjesto vode, svako jutro,
suzom mije svoje lice,
i nikad se ne odvaja,
od molitve i krunice.
Cijeli život radila je,
u teretu uvijek bila,
nit’ je kada posustala,
nit’ se komu požalila.
Nisam htio poći drugdje,
u tuđemu svijetu biti,
al me život natjerao,
moram majku ostaviti.
Ej živote surov li si
i oca si otjero,
da ću poći istim putem,
ja to nisam vjerovao.
Na rastanku punom bola,
obećanje dadoh sebi,
nećeš biti dugo sama,
vratit ću se majko tebi.
Katarina Zovko Ištuk
Mostar, 10. listopad 2020.
