Iva Margeta, Pečat istine, Vlastita naklada, Mostar, 2016.
O Drugom svjetskom ratu i poraću na hrvatskom ozemlju napisani su ne tomovi i tomovi, već tone i tone knjiga različitog žanra. Znamo li onda konačno istinu o svemu tomu? Očito ne znamo, jer da je tako ova baka ne bi se bavila spisateljstvom nego svojim unucima. Međutim, dojadilo joj je slušati laži okolo, a ona je bila u središtu istine. I zbog toga je davno progovorila, davno počela pisati, sada je samo sve to objelodanjeno. A što je to što nam prenosi ovaj glas iz puka?
Imala je petnaestak godina kada su zatutnjali ratni bubnjevi. Najprije tamo u inozemstvu, a onda tu u okolini. Nije otišla u vojsku, razumljivo, ali je promatrala što se događa i zauzimala stranu u svome srcu. Bila je to hrvatska i katolička strana, bez mržnje na bilo koga, tek s neslomljivom ljubavlju prema onome što se naziva svojim. Ni sama nije znala da je takva dok joj to nesmiljeni događaji nisu prišapnuli. Sa sve većim progonstvima i ubojstvima osjećala je u sebi još jaču snagu. Nemaju pravo, moram se, moramo se oduprijeti. I odupiralo se. Ratni događaji su prošli kako tako, a onda su započeli oni poratni. Zlo se u svoj svojoj ružnoći okomilo na hrvatski narod. Posebno je na udaru bila Hercegovina, jer su njezini sinovi i kćeri nesebično sudjelovali u obrani i izgradnji svoje domovine i države. Pred Ivom, tek stasalom djevojkom, bila je neizvjesna budućnost. Mogla se povući i pritajiti, mogla se prikloniti novoj vlasti, ali ona ne želi ništa od toga. Pomaže škriparima, toj idealističkoj skupini hrvatskih boraca. Sve palo, a oni još sanjaju da će se uspjeti odhrvati jugokomunističkoj nemani. Povlače se u šumu i nastavljaju nesmiljenu borbu.
Dok govorimo o svemu ovome, prisjetimo se i nekih povijesnih podataka. Oni kažu da je hrvatski hercegovački puk u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubio oko 20.000 svojih sinova i kćeri. Bilo je to diljem zločinačke Jugoslavije, ali i diljem Hercegovine. Stratišta su po njoj nicala kao gljive poslije kiše. Uglavnom se ubijalo smišljeno. Jugokomunisti u borbi nisu voljeli uhićenike, samo su im smetali prilikom provođenja revolucije u ime naroda pa je sve to narod morao plaćati svojim glavama. U poraću sve je išlo po unaprijed napravljenim »crnim listama«. Njih su pripravljali jugokomunistički ilegalci. A tamo nije bilo teško doći. Mogao si se samo nekome ne sviđati, nešto reći protiv jugokomunista, imati ugled u svome mjestu i sl. Odnosilo se to jednako i na civile i na crkvene osobe. Crveni mlin tražio je posvemašnju podložnost. Zbog svega toga jugokomunisti su na Širokom Brijegu za nekoliko dana, koliko im je trebalo da ga nakon višemjesečnog opsjedanja pregaze, napravili 158 što većih što manjih stratišta. Htjeli su zatrti taj simbol hrvatstva i katoličanstva. Takvu ideju nastojali su zatrti i u svakome onome s kim su dolazili u doticaj. Ako takav nije platio glavom, onda jest dugogodišnjom tamnicom. Dobro to zna naša autorica koja je tri puta suđena, a tomu su prethodila bespoštedna mučenja. Sve se opet nastavljalo i nakon izlaska iz svih tih tamnica.
Dok čovjek čita ove zapise, ne može a da se ne sjeti romana »Križar ili duh slobode« Nikole i Shirley Helen Štedul, kao i romana koje u posljednje vrijeme ispisuje zrelo pero Anite Martinac. Oni isprazno ne filozofiraju, ne pokušavaju opravdati ove i one, oni jednostavno iznose istinu. Pritom se ne libe iznijeti i stvarna imena i prezimena osoba o kojima se govori. Isto čini i Iva Margeta, s tim da se ona ne utječe književnom instrumentariju već pripovijeda tonom bake svojim unucima. Okusila je nepravdu i ne želi da se takvi primjeri jednostavno pometu pod tepih. Da, netko je njih izdavao s naše strane, netko ih je pomagao iako je bio na suprotnoj strani. Sve se znalo pomiješati, samo je istina uvijek ostajala nauzgor. Događaji su izneseni bez dlake na jeziku i čovjek se ponekada upita je li to stvarno moguće, iako zna da jest jer je i sam živio u tim nesretnim vremenima.
Ovakva zapamćenja ili ovakve knjige zacijelo su dragocjen izvor za pisanje naše povijesti. Ona nažalost još nije napisana. Ovo što imamo, čast iznimkama, samo je nakupina krivotvorenih činjenica. Da se ona pročisti, itekako smetaju neka, ne sva, djeca bivših jugokomunista različitih zanimanja. Iva Margeta odlično primjećuje da su takvi dan danas visokopozicionirani, da vedre i oblače, dok bi zapravo trebali preispitivati svoju savjest i nastojati se obratiti te kao takvi postati dobri članovi društva. Na nama je moliti Boga da se to što prije dogodi, jer će iscijeliti rane našega naroda.
Dok polako ova razmišljanja privodim kraju osjećajući kucaj bila hrvatskog puka, moram navesti nekoliko rečenica iz knjige. »Ono što nisam razumjela tada ni danas mi nije potpuno jasno. Naime, kako se netko može zvati čovjekom, a živjeti i graditi svoju budućnost na boli drugih, pisati svoju budućnost krvlju nevinih i što je još bolnije krvlju svoje braće i sestara po vjeri, po nacionalnosti, po rodnoj grudi. Užas, zgražam se cijeli život nad tom činjenicom. (str. 22.)
Da, uistinu je to slika stvarnosti. No, život je takav. Mješavina radosti i boli. Pobjeđuje naravno radost ili dobro. U obje naše domovine. Ovamo se sjećamo plemenitih ljudi, a gore na nebesima takve Bog prima u svoje kraljevstvo. Neka bude milostiv čak i ubojicama naših sinova i kćeri. Poručuje to Iva Margeta, ali ne želi zaboraviti. Kamo sreće da što više njih pođe tim putem. Nemaju se čega bojati. Neka svoja zapamćenja stave na papir i tako posvjedoče istinu o svojim vremenima i vremenima svoga naroda. Ivi Margeti hvala na tomu želeći joj još dobra zdravlja i radosti na ovoj zemlji.
