Nikica Mihaljević (priredio), Ustaški put u socijalizam, Naklada Pavičić, Zagreb, 2016.
U vrijeme jugokomunizma nije se smjelo raspravljati o onomu što je bilo prije, istine su jednostavno bile ponuđene na pladnju. Nakon njegova pada otvorilo se polje za kritičko promišljanje bivšeg i sadašnjeg vremena. Tako je nastala i ova knjiga koja samim svojim naslovom golica maštu.
Nikica Mihaljević odmakao se od jugokomunističkog stava o ustašama i općenito o NDH te progovorio o tomu kako su u to vrijeme intelektualci raspravljali čak, eto, i o socijalizmu. Prevladavalo je mišljenje da mora doći do nacionalne i društvene revolucije. Ali se pritom država ne smije dirati. No, jedni odoše u povijest, a drugi nam zasjedoše za vrat. I još muku mučimo s njima.
Da bi nas što bolje uveo u to vrijeme i prevladavajuće stavove u društvu, priređivač gotovo na samom početku donosi Načela Hrvatskog ustaškog pokreta. Znamo, s druge je strane stajao Komunistički manifest. Sraz je bio neminovan. I svatko je prisezao na narod.
Vrlo se lako da primijetiti da taj socijalizam u intelektualnom životu NDH nije onaj socijalizam iz intelektualnog života komunista. Možda bi čak bilo bolje da je priređivač progovorio o solidarnosti, jer namisli predstavljenog socijalizma dijelom potječu iz riznice socijalnog nauka Katoličke Crkve i različitih papinih enciklika, odnosno njima su obojeni. Je li se moglo drukčije proći povijesnim bespućima da je pobijedio taj socijalizam ili ta solidarnost, na stranu društveno uređenje? To pitanje i danas jednako ostaje visjeti u zraku. Društveni nauk što ga naučava Katolička Crkva, više-manje nepoznat je u protestantskom svijetu koji je iznjedrio liberalnu ideologiju što danas prevladava. Zbog toga se neprestano udaljavamo jedni od drugih, a ne približavamo se kako je to u povijesnoj hrvatskoj tradiciji.
Donesene rasprave o socijalizmu iz vremena života NDH, zacijelo su vrijedan doprinos razvoju kritičke hrvatske misli. Jugokomunisti su ih jednostavno pokopali. Potpuno pogrješno. Namisli se ne utjeravaju čovjeku silom u glavu, već golim činjenicama. »Socijalni revolucionari« (komunisti) i »nacionalni revolucionari« (hrvatski nacionalisti, pravaši, frankovci i ustaše) jednom su to pokušali. Nije išlo. Ostala nam je pomirdba i zajednički hod naprijed.
